Na času smrti (Prema romanu: F. M. Dostojevski)


vrijemeOvaj nas život često obuzme tako jako da skoro pa ne razmišljamo o tome da je sve to ipak samo prolazno. Ne bi valjalo da stalno samo o tome razmišljamo, ali ne valja niti to ako se barem koji puta ne zaustavimo pred tom činjenicom i postavimo sebi pitanje,bez obzira na

našu životnu dob: Što bih ja učinio kada bih znao da mi je preostalo još samo – recimo – mjesec dana života?

Da, malo je previše direktno i provokativno pitanje. Zapravo, svatko od nas znade da će jednoga dana umrijeti, ali to je ipak samo ‘jednoga dana’.

Ipak bih vam preporučio da sada zajedno razmislimo o toj temi uz pomoć ove kratke priče iz poznatog romana , F. M. Dostojevskog.

“Ali bolje da vam pripovijedam o drugom mojem sastanku, lanjske godine, s jednim čovjekom. Tu je bila jedna vrlo neobična okolnost – zapravo neobična zbog toga što se jako rijetko događa ovakva zgoda.

Taj je čovjek, zajedno s drugima, izveden bio jednom na stratište, te mu je pročitana smrtna osuda, da bude strijeljan zbog političkoga prestupka.

Nakon dvadesetak minuta pročitali mu i pomilovanje te mu je dosuđena druga kazna.

Ali ipak, u razmaku tih dviju osuda, proživio je on dvadesetak minuta, ili barem četvrt sata, u nesumnjivu uvjerenju da će za nekoliko minuta naglo umrijeti. Silno sam volio slušati kad se sjećam ponekad svojih tadašnjih dojmova, i nekoliko sam ga puta stao iznova zapitkivati.

Sjećao se svega neobično jasno i govorio je da nikad neće ništa zaboraviti iz tih časova. Dvadesetak koračaja od stratišta, oko njega je stajao narod i vojnici, bila su u zemlju pobodena tri stupca, jer je prestupnika bilo nekoliko. Prvu trojicu odveli su k stupovima, privezali ih, navukli im smrtnu odoru (duge, bijele ogrtače), a na glave im ponaticali bijele kape, da ne vide puške; zatim pred svaki stup stala četa od nekoliko vojnika.

Moj je znanac stajao osmi na redu, trebalo je dakle s trećom grupom da ode k stupovima. Svećenik s križem obišao sve njih. Bilo je još pet minuta života, nije biloviše. Govorio je da mu se tih pet minuta učinilo beskrajnim rokom, silnim bogatstvom. Činilo mu se, za tih će pet minuta proživjeti tolike živote te ne treba sada još ni da misli naposljednji trenutak, pa je još i uredio štošta: izračunavao je vrijeme da se oprosti s drugovima, odredio za to dvije minute, zatim je još dvije minute odredio da posljednji put pomisli o sebi, a zatim da se posljednji put ogleda oko sebe. Vrlo se dobro sjećao da je uredio baš to troje i da je baš tako izračunao.

Bilo mu je na smrti dvadeset i sedam godina, bio je zdrav i jak; kad se opraštao s drugovima, sjeća se da je jednomu od njih zadao prilično sporedno pitanje i silno se zanimao za odgovor.

Zatim, kad se oprostio s drugovima, nastale su one dvije minute što ih je odredio da misli o sebi; znao je unaprijed o čemu će misliti: htio je zamisliti, što god može brže i jasnije, kako je to: evo sad on jest i živi, a za tri će minute biti već nešto, netko ili nešto – tko dakle? A gdje? Sve je to mislio da riješi za te dvije minute!

Nedaleko bila je crkva i vršak joj se s pozlaćenim krovom blistao na jarkom suncu. Sjećao se da je silno upiljio oči u taj krov i u zrake što odsijevaju od njega; nije mogao da se otrgne od tih zraka: činilo mu se da su te zrake nova priroda njegova, da će se za tri minute nekako sliti s njima … Neizvjesnost i zaziranje od toga novoga, što će biti i što će odmah nastati, bili su strašni, ali on veli da mu ništa u taj mah nije bilo teže nego neprekidna misao: >A što kad se ne bi umiralo! Da mi je vratiti život – kakva bi bila beskrajnost! I sve bi to bilo moje! Svaku bih minutu onda pretvorio u cio vijek, ništa ne bih izgubio, svaku bih minutu sračunavao, ništa ne bih protratio uludo! Govorio je da mu se ta misao napokon prerodila u toliku pakost te je već želio da ga što brže ustrijele. “

Vjerojatno nismo osjetili ovako težak slučaj na svojoj koži, ali sam siguran da je svatko od nas na desetke puta doživio u svome životu ipak nešto slično. Koliko smo puta poželjeli da se nešto nije nikada dogodilo, da nešto nismo rekli, napravili, itd. Kad bismo barem imali tu mogućnost da kao na kompjutoru kliknemo , i gle vratila nam se prethodna radnja, pa još, i još jedan put, i tako se možemo vraćati dokle god želimo.

U konkretnom, stvarnom životu nije kao sa kompjutorima. Ili, ne sasvim isto. Može se dogoditi da se vratimo na prethodnu , u prijašnje stanje. Poslije, kada se dogodi, kada nam je darovan novi trenutak, nova šansa za popravak i ispravak greške, obećajemo kako to više nikada nećemo ponoviti, kako ćemo od sada paziti da ne ponavljamo te pogreške, i puno toga drugoga još obećajemo. Ne samo da obećajemo, nego to zaista osjećamo i želimo.

Sjetimo se, bili smo na rubu propasti, baš kao i lik iz romana kojega opisuje knez Miškin. Da bismo to priveli ostvarenju potrebna je čvrsta vjera, jaka volja, ustrajnost, jakost i svijest o onih koje su mi preostale.

Nastavak ove priče je porazan. Mladi čovjek kojemu je bila darovana sloboda, vrativši se u život, nastavio je živjeti razbacujući minute, dane, mjesece i godine, ne razmišljajući previše o tome što mu se dogodilo. Zar nije i meni darovano preveliko bogatstvo? Zar nisam i ja toliko puta obećao kako ću od sada paziti na svaki trenutak svojega života? Pokušajmo već sada iskoristiti svojih i urediti naše odnose tako da mirno dočekamo svoj zadnji trenutak.

 

Preuzeto sa stranice:
www.vojska-bezgresne.hr