OPĆA NAČELA ZAJEDNICE KRŠĆANSKOGA ŽIVOTA

This entry was posted on

Sadržaj

 

1. OPĆA NAČELA (ON) ZAJEDNICE KRŠĆANSKOGA ŽIVOTA (ZKŽ)

Uvod
  • 1. Bog nas voli
  • 2. Vođeni Duhom
  • 3. Povijest milosti

 

Prvi dio: Naša karizma
  • 4. Svrha
  • 5. Izvori
  • 6. Smisao za Crkvu
  • 7. Veze zajedništva
  • 8. Apostolski život
  • 9. Jedinstvo s Marijom

 

Drugi dio: Život i organizacija Zajednice
  • 10. Članovi
  • 11. Povezivanje unutar Zajednice
  • 12. Način života
  • 13. Uprava
  • 14. Crkveni asistent
  • 15. Vlasništvo

 

Treći dio: Prihvaćanje Općih načela
  • 16. Izmjena Općih načela
  • 17. Suspenzija i isključenje

 

2. OPĆE ODREDBE ZAJEDNICE KRŠĆANSKOGA ŽIVOTA

  1. Članstvo
  2. Način života
  3. Život i uprava u Zajednici
    1. Svjetska skupština
    2. Izvršno vijeće
    3. Uspostavljanje novih zajednica
    4. Nacionalne zajednice
    5. Lokalne zajednice
    6. Crkveni asistent
    7. Izmjena Općih načela i Općih odredaba

 

POMOĆ PRI ČITANJU OPĆIH NAČELA

  1. Raspored sadržaja
  2. Jezik
  3. Naš ignacijanski značaj
    1. Izrazi i općenite izreke
    2. Korisna pozivanja na naše ignacijanske korijene
    3. Duhovne vježbe u procesu našega rasta
    4. Apostolsko razlučivanje
    5. Preporuke
    6. Dinamika duhovnih vježba primijenjenih na razvoj ZKŽ-a
  4. Isticanje apostolske zadaće ZKŽ-a
    1. Prvotnost poslanja
    2. Objedinjavanje formacije i zajednice za poslanje
    3. Područje poslanja ZKŽ-a
    4. Sa siromašnim i poniznim Kristom
    5. Spremnost na poslanje
    6. Strukture za poslanje
  5. Ukorak s Kodeksom kanonskoga prava
    1. Naš kanonski identitet
    2. Neki posebni zahtjevi
    3. Uspostavljanje zajednice
  6. Prijelaz iz Saveza u Zajednicu
    1. Rječnik
    2. Članstvo i predanje
    3. Život i uprava

 

Predgovor

 

S radošću objavljujemo tekst Općih načela Zajednice kršćanskoga života.

Ovaj tekst zamjenjuje prethodni koji je objavljen 1971. Novi tekst čuva ono najbolje iz naše tradicije i uključuje glavne crte razvoja od g. 1971. do sada. Visoka suglasnost kojom je Svjetska skupština odobrila ova Opća načela znak je da nam po njima Bog govori. U stvari, Opća načela izražavaju način na koji mi želimo odgovoriti na poziv Krista Gospodina. Ova Načela su naš savez s Bogom, s Crkvom i sa svim ljudima.

Ispunjeni ovim uvjerenjem uputili smo se k Svetoj Stolici, u poniznosti i duhu vjere, da budemo potvrđeni u našemu zvanju i poslani da to svoje zvanje živimo među Božjim narodom. Primajući tu potvrdu i kanonsko odobrenje, još jednom smo iskusili kako se život Crkve izražava vrlo starim obredom u povijesti hodočasničkoga Božjeg naroda – svečanim potvrđivanjem Saveza.

Neka nam ovo dvostruko odobrenje pomogne da porastemo u osjećaju zajedništva s cijelom Crkvom u njezinim nastojanjima za trajno i duboko proširenje evanđelja usred velike raznolikosti mjesta, osoba i prilika. Neka nam isto tako poraste ljubav prema papi i Svetoj Stolici, tom vidljivom izrazu otajstva Crkve.

Ova Opća načela pomoći će nam da ispunimo svoje najdublje čežnje za služenjem. Molimo nad njima, osobno i u zajednici. Upotrijebimo ih kao nadahnuće i kao mjerilo kad pregledavamo život i raspoređujemo svoje djelatnosti.

Ohrabreni primjerom Franje Ksaverskoga, na čiji smo blagdan primili kanonsko odobrenje od Svete Stolice, prikažimo Crkvi svoj život kao jedna apostolska ignacijanska zajednica.

 

PONTIFICIUM CONSILIM PRO LAICIS

1620/90/AIC-50

 

Dekret

 

Razmotrivši i pomno proučivši tekst Općih načela Zajednice kršćanskoga života koji je odobrila Svjetska skupština toga udruženja vjernika u Guadalajari (Mexico) 7. rujna 1990., i potom podnijela Papinskom vijeću za laike na kanonsko odobrenje, imajući na umu također Opće odredbe Zajednice kršćanskoga života odobrene na istoj Skupštini, prepoznavajući u Zajednici kršćanskoga života nastavak Marijinih kongregacija, što ih je započeo Jean Leunis, SJ, a izvori im sežu do »onih skupina vjernika koje su se razvijale nakon 1540. u raznim dijelovima svijeta na poticaj svetoga Ignacija Lojolskog i njegovih drugova« (Opća načela, Uvod 3), puni poštovanja prema časnom udruženju što ga bulom Omnipotentis Dei ustanovi njegova svetost Grgur XIII. (5. prosinca 1584.), a mnogi papinski dokumenti potom ga podržaše i ohrabriše, osobito apostolska konstituacija Bis Saeculai njegove svetosti Pija XII. (27. studenog 1948.), obogaćena primjerima svetosti i apostolskih plodova, uzimajući u obzir zbiljsko predanje »muževa i žena, odraslih i mladih, iz svih društvenih staleža koji žele izbližega slijediti Isusa Krista i surađivati s njim u izgradnji Kraljevstva, koji su u Zajednici kršćanskoga života prepoznali svoje posebno zvanje unutar Crkve« prema svojoj vlastitoj karizmi i duhovnosti (usp. Opća načela, Prvi dio), sjećajući se kako je prijašnji Svjetski savez zajednice kršćanskoga života bio priznat kao međunarodna katolička organizacija i da su mu Uredbe bile odobrene od Svete Stolice 31. svibnja 1971., nakon trogodišnjega razdoblja ad experimentum, razmotrivši također i sadašnje norme Kodeksa kanonskoga prava koje se odnose na udruženja vjernika unutar Crkve,

PAPINSKO VIJEĆE ZA LAIKE

POTVRĐUJE

Zajednicu kršćanskoga života kao javno međunarodno udruženje vjernika, papinskoga prava, u skladu s kanonom 312, i sljedećima, sadašnjega Kodeksa kanonskoga prava,

I ODOBRAVA

njezina Opća načela predstavljena u njihovu izvornom obliku i pohranjena u arhivu ovoga Sudišta.

Vrlo je znakovito da je ovo papinsko odobrenje Općih načela Zajednice kršćanskoga života dano upravo u jubilarnoj godini kada se slavi petstota obljetnica rođenja sv. Ignacija Lojolskog i četirstopedeseta obljetnica utemeljenja Družbe Isusove. Zato bi svi članovi Zajednice kršćanskoga života morali uzeti k srcu ono što je p. Peter-Hans Kolvenbach istaknuo u svom pismu: da »Ignacijeva godina nema drugu svrhu doli obnovu – u Duhu – apostolskoga života, i osobno i na razini zajednice«. On pridružuje ovoj proslavi napose »sve one koji najbliskije surađuju s Družbom Isusovom ili svoje nadahnuće nalaze u ignacijanskoj duhovnosti« prigrljujući »duhovne vježbe u svoj njihovoj strogosti i izvornosti«. Za to molimo Gospodina, po zagovoru Presvete Djevice Marije, s kojom se Zajednica kršćanskoga života osjeća duboko, i već po svojoj predaji, sjedinjena od samih početaka i na kojoj je oduvijek željela nadahnjivati svoju vjernost Gospodinu i svoju apostolsku i misijsku revnost »na veću slavu Božju«.

Dano u Vatikanu 3. prosinca 1990.,

na blagdan Sv. Franje Ksaverskoga.

 

Paul J. Cordes (v. r.) Eduardo F. Card. Pironio (v. r.)

Potpredsjednik Predsjednik

 

OPĆA NAČELA ZAJEDNICE KRŠĆANSKOGA ŽIVOTA (kr. ON)

Odobrena od Svjetske skupštine 7. rujna 1990.

Potvrđena od Svete Stolice 3. prosinca 1990.

 

Uvod

 

 

1. Bog nas voli

 

Tri božanske osobe, motreći cijelo čovječanstvo u tolikim podjelama zbog grijeha, odlučuju sebe u potpunosti dati svim ljudima i osloboditi ih svih okova.

Iz ljubavi Riječ se utjelovila i rodila se od Marije, siromašne nazaretske djevice.

Isus, ubrojivši se među siromašne i dijeleći njihovu sudbinu, sve nas poziva da se trajno darivamo Bogu i uspostavljamo jedinstvo unutar naše ljudske obitelji.

Taj Božji dar nama i naš odgovor traje do danas poticajem Duha Svetoga u svim našim pojedinačnim okolnostima. Zato smo mi, članovi Zajednice kršćanskoga života, sastavili ova Opća načela kao pomoć da učinimo svojim vlastitima životne izbore Isusa Krista i da uzmemo udjela – po Kristu, s Kristom i u Kristu – u toj inicijativi ljubavi koja izražava Božje obećanje vječne vjernosti.

2. Vođeni Duhom

Budući da je naša Zajednica jedan način kršćanskoga života, ova Načela treba tumačiti ne toliko prema slovu ovoga teksta koliko prema duhu evanđelja i unutarnjem zakonu ljubavi.

Taj zakon, koji Duh Sveti upisuje u naša srca, iskazuje se uvijek novim izrazima u svakoj prilici našega svagdanjeg života. On uvažava jedinstvenost svakoga osobnog zvanja i osposobljava nas da budemo otvoreni i slobodni, Bogu uvijek na raspolaganju. On nas potiče da uvidimo svoje velike odgovornosti, da bez prestanka tražimo odgovore na potrebe svoga vremena i da radimo zajedno s čitavim Božjim narodom i svim ljudima dobre volje za napredak i mir, pravdu i ljubav, slobodu i dostojanstvo svih ljudi.

3. Povijest milosti

Zajednica kršćanskoga života javno je svjetsko udruženje čije se izvršno središte nalazi u Rimu. Ona je nastavak Marijinih kongregacija koje je započeo Jean Leunis, SJ, a prvi put ih je službeno odobrio papa Grgur XIII. bulom Omnipotentis Dei 5. prosinca 1584.

Vraćajući se unatrag još prije Marijinih kongregacija, mi vidimo svoje podrijetlo u onim skupinama vjernika koje su se razvijale nakon 1510. u različitim dijelovima svijeta na poticaj sv. Ignacija Lojolskog i njegovih drugova. Mi živimo tim načinom kršćanskoga života u radosnu zajedništvu sa svima onima koji su nam prethodili, zahvalni za njihove napore i apostolska postignuća.

U ljubavi i molitvi povezujemo se sa svim onim muževima i ženama naše duhovne tradicije koje nam Crkva predstavlja kao prijatelje i punovrijedne zagovornike koji nam pomažu pri ispunjenju našega poslanja.

Prvi dio: Naša karizma

4. Svrha

Našu zajednicu čine kršćani: »muževi i žene, odrasli i mladi, svakoga društvenog staleža koji žele izbližega slijediti Isusa Krista i surađivati s njim na izgradnji Kraljevstva; koji su u Zajednici kršćanskoga života prepoznali svoje osebno zvanje unutar Crkve«. Svrha nam je postati kršćanima koji predano svjedoče one ljudske i evanđeoske vrijednosti nutar Crkve i društva koje se tiču dostojanstva ljudske osobe, dobrobiti obitelji i cjelovitosti stvorenja. Napose smo svjesni prijeke potrebe da radimo za pravdu zauzimanjem, ponajprije, za siromahe, i jednostavnim načinom života koji izražava našu slobodu i solidarnost s njima.

Da bismo djelotvornije pripravili svoje članove za apostolsko svjedočenje i služenje, posebice u svagdanjoj sredini, mi okupljamo u Zajednici ljude koji osjećaju jaču potrebu ujediniti svoj ljudski život – u svem njegovu opsegu – s puninom svoje kršćanske vjere, u skladu s našom karizmom. Nastojimo postići to jedinstvo života kao odgovor na poziv Krista Gospodina iz nutrine svijeta u kojemu živimo.

5. Izvori

Duhovnost naše Zajednice usredotočena je na Krista Gospodina i na sudjelovanje u pashalnom otajstvu. Ona izvire iz Svetoga pisma, liturgije, naučiteljskoga razvoja Crkve te iz objave volje Božje po događajima našega vremena.

Među ovim općim izvorima duhovne vježbe sv. Ignacija držimo vlastitim vrelom i bitnim sredstvom svoje duhovnosti.

Naše zvanje nas poziva da živimo tu duhovnost koja nas otvara i čini raspoloživima za sve što Bog očekuje od nas u svakoj konkretnoj situaciji naše svakodnevice. Priznajemo posebice prijeku potrebu molitve i razlučivanja, osobno i zajednički, dnevnoga ispita savjesti i duhovnoga vodstva kao važna sredstva za traženje i nalaženje Boga u svim stvarima.

6. Smisao za Crkvu

Jedinstvo s Kristom Gospodinom vodi k jedinstvu s Crkvom u kojoj Krist, ovdje i sada, nastavlja svoje spasiteljsko poslanje. Učinimo li se osjetljivijima za znakove vremena i pokrete Duha, bit ćemo sposobniji susresti Krista Gospodina u svakom čovjeku i u svakoj situaciji. Kao sudionici u bogatstvu koje pripada članovima Crkve, mi sudjelujemo u liturgiji, razmatramo Sveto pismo, proučavamo, naučavamo i promičemo kršćanski nauk.

Radimo zajedno s hijerarhijom i drugima koji obnašaju službu vodstva u Crkvi, potaknuti zajedničkom brigom za poteškoće i za napredak svih ljudi i otvoreni za prilike u kojima se Crkva danas nalazi.

Taj smisao za Crkvu potiče nas na kreativnu i konkretnu suradnju u radu za napredak Božjega kraljevstva na zemlji i pretpostavlja spremnost da pođemo i služimo tamo gdje to potrebe Crkve zahtijevaju.

7. Veze zajedništva

Naše darivanje samih sebe nalazi svoj izraz u osobnom predanju Svjetskoj zajednici, po lokalnoj (mjesnoj) zajednici koju slobodno izabiremo. Takva lokalna (mjesna) zajednica, sa središtem u euharistiji, konkretno je iskustvo jedinstva u ljubavi i djelu. U stvari, svaka naša zajednica okuplja ljude u Kristu, stanica je njegova Mističnoga tijela. Povezani smo zajedničkim predanjem, zajedničkim načinom života te priznanjem i ljubavlju prema Djevici Mariji kao našoj Majci.

Naša odgovornost da razvijemo veze zajedništva ne zaustavlja se samo na našoj lokalnoj (mjesnoj) zajednici, nego se proteže na nacionalnu i Svjetsku zajednicu kršćanskoga života, na crkvene zajednice kojima smo dio (župa, biskupija), na cijelu Crkvu i na sve ljude dobre volje.

8. Apostolski život

Kao članovi hodočasničkoga Božjeg naroda primili smo od Krista Gospodina poslanje da budemo njegovi svjedoci pred svim ljudima svojim stavovima, riječima i djelima, poistovjećujući se s njegovim poslanjem da donosi Radosnu vijest siromasima, proglašava slobodu sužnjima i novi vid slijepima, da izbavlja potlačene i proglašava godinu milosti Gospodnje (Lk 4,18–19).

Naš život je bitno apostolski.

Područje poslanja Zajednice kršćanskoga života ne poznaje granica: proteže se i na Crkvu i na svijet i svrha mu je donositi evanđelje spasenja svim ljudima i služiti pojedincima i društvu ostvaranjem srdaca za obraćenje i borbom za promjenu tlačiteljskih struktura.

  1. Svatko od nas prima od Boga poziv da učini Krista Gospodina i njegovo spasiteljsko djelo nazočnima u našoj sredini. Taj osobni apostolat ne smije se propustiti, proširuje li se evanđelje trajno i prodorno usred velike raznolikosti osoba, mjesta i prilika.
  2. Istodobno, mi apostolski djelujemo i kao skupina, zajednički, i to u veoma različitim oblicima, bilo nekim skupnim djelom koje Zajednica potiče ili podupire prikladnim strukturama, bilo uključivanjem članova u svjetovne ili redovničke organizacije i nastojanja koja već postoje.
  3. Zajednica nam pomaže, zahvaljujući osobito »pregledu života« i osobnom i zajedničkom razlučivanju, da živimo to apostolsko predanje u njegovim različitim vidovima i da uvijek budemo otvoreni onome što je hitnije i općenitije. Pokušavamo dati apostolski smisao čak i najneznatnijim stvarnostima svagdanjega života.
  4. Zajednica nam s pomnjom nalaže da naviještamo riječ Božju i da radimo na obnovi društvenih struktura sudjelujući u naporima za oslobađanje onih koji su žrtve bilo kakve diskriminacije, a napose za dokidanje razlika između bogatih i siromašnih. Želimo dati svoj prinos evangelizaciji kultura iznutra. Težimo za tim da sve to činimo u ekumenskom duhu, spremni na suradnju u poticajima koji donose jedinstvo među kršćanima. Naš život nalazi svoje trajno nadahnućeu evanđelju siromašnoga i poniznog Krista.

9. Jedinstvo s Marijom

Budući da je duhovnosti naše Zajednice središte u Kristu Gospodinu, mi promatramo Marijinu ulogu u odnosu prema Kristu: ona je uzor naše suradnje u Kristovu poslanju. Marijina suradnja s Bogom započinje njezinim »da« u otajstvu Navještenja-Utjelovljenja. Svojim djelotvornim služenjem, kakvo je pokazalo za pohoda Elizabeti, i svojom solidarnošću sa siromašnima, koja se odražava u hvalospjevu Magnificat, ona je nadahnuće našemu djelovanju za pravdu u današnjemu svijetu.

Marijina suradnja u poslanju njezina Sina, što se nastavlja tijekom cijeloga njezina života, nadahnjuje nas da se posvema predamo Bogu u jedinstvu s Marijom koja je, prihvaćajući Božje naume, postala naša Majka i Majka sviju.

Tako potvrđujemo svoje poslanje da služimo svijetu koje smo primili na krštenju i u sakramentu potvrde.

Na poseban način častimo Mariju, Majku Božju, i uzdamo se u njezin zagovor pri ispunjenju našega zvanja.

 

Drugi dio: Život i organizacija Zajednice

 

10. Članovi

Učlanjenje u Zajednicu kršćanskoga života pretpostavlja osobni poziv.

U razdoblju, određenom u Općim odredbama, kandidat se upoznaje s načinom života svojstvenim ZKŽ-u. To vrijeme daje se kandidatu i široj zajednici radi razlučivanja o njegovu zvanju.

Kad je jednom odluka donesena i odobrena od šire zajednice, član izriče privremeno predanje i uz pomoć Zajednice provjerava svoju prikladnost za život u skladu sa svrhom i duhom ZKŽ-a.

Nakon određenoga vremena, kako je propisano u Općim odredbama, slijedi trajno predanje.

 

11. Povezivanje unutar Zajednice

Članovi se redovito okupljaju u stalnoj temeljnoj zajednici.

To je prvotno sredstvo izgradnje i trajna rasta. Ona osigurava svojim članovima duboko sudioništvo u vjeri i ljudskom životu, istinsko ozračje zajedništva i snažno predanje poslanju i služenju.

 

12. Način života

  • Način života Zajednice kršćanskoga života obvezuje njezine članove da se, uz pomoć Zajednice, bore za trajan osobni i društveni rast koji mora biti duhovan, ljudski i apostolski. U praksi to podrazumijeva: sudjelovanje u euharistiji kad god je to moguće, aktivan sakramentalni život, svagdanju osobnu molitvu, temeljenu napose na Svetomu pismu, razlučivanje dnevnim pregledom vlastitoga života i, ako je moguće, uz pomoć redovita duhovnoga vodstva, godišnju duhovnu obnovu u skladu s izvorima naše duhovnosti i ljubav prema Majci Božjoj.
  • Budući da je nakana Zajednice kršćanskoga života raditi s Kristom za napredak Božjega kraljevstva, svi članovi pojedinačno pozvani su na aktivno sudjelovanje u prostranu polju apostolskoga služenja.
  • Apostolsko razlučivanje, kako osobno tako i zajedničko, uobičajen je način da otkrijemo što je najbolje učiniti kako bi Krist Gospodin bio nazočan, konkretno, u našemu svijetu.
  • Naše svestrano i zahtjevno poslanje traži od svakoga člana spremnost da sudjeluje u društvenom i političkom životu i da razvije svoje ljudske vrijednosti i stručne sposobnosti kako bismo postali što mjerodavniji radnici i što uvjerljiviji svjedoci.
  • Povrh toga, naše poslanje zatijeva jednostavnost u svim vidovima života kako bismo izbližega slijedili Krista u njegovu siromaštvu i sačuvali apostolsku slobodu.
  • Napokon, svatko od nas preuzima odgovornost za sudjelovanje na susretima i drugim djelatnostima Zajednice, odgovornosti da pomažemo i hrabrimo ostale članove kako bi ostvarili svoje osobno zvanje, uvijek spremni i primiti savjet i pomoć kao prijatelji u Gospodinu.

 

13. Uprava

  • Svjetskom zajednicom kršćanskoga života upravlja Svjetska skupština koja donosi odredbe i smjernice za život Zajednice te Izvršno vijeće koje je odgovorno za njihovo redovito primjenjivanje. Sastav i službe ovih tijela pobliže su opisane u Općim odredbama.
  • Nacionalna zajednica, ustanovljena prema Općim odredbama, obuhvaća sve one članove koji nastoje živjeti načinom života ZKŽ-a i ostvarivati njezino poslanje unutar jedne zemlje. Nacionalnom zajednicom upravlja nacionalna skupština i izvršno vijeće. Njihova je zadaća osigurati strukture i programe izgradnje koji su prijeko potrebni za djelotvoran odgovor na ono što se traži za skladan razvoj čitave Zajednice i za učinkovito sudjelovanje Zajednice kršćanskoga života u poslanju Crkve.
  • Nacionalne zajednice mogu, ako to drže korisnim, uspostaviti ili odobriti pokrajinske ili biskupijske zajednice ili središta koje bi obuhvaćale lokalne zajednice na tome području, biskupiji, gradu ili ustanovi. Takve zajednice ustanovljuju se prema Općim odredbama i nacionalnim statutima.

 

14. Crkveni asistent

Zajednica kršćanskoga života na svakoj razini ima crkvenoga asistenta, imenovana u skladu s kanonskim pravom i Općim odredbama. Asistent je sudionik u životu Zajednice na različitim njezinim razinama, prema Općim odredbama.

Djeluje u suradnji s ostalim odgovornima u Zajednici, on je prvotno odgovoran za kršćanski razvitak cijele Zajednice te pomaže članovima da rastu na Božjim putovima, posebno pomoću duhovnih vježba. Snagom poslanja, koje mu je dala hijerarhija čiji autoritet predstavlja, on ima i posebnu odgovornost za ono što se tiče nauka i pastorala, kao i za sklad vlastit kršćanskoj zajednici.

 

15. Vlasništvo

Zajednica kršćanskoga života na svakoj razini može, ako je to korisno, posjedovati i upravljati nekim vlasništvom kao javna crkvena osoba, u skladu s kanonskim pravom i civilnim zakonima te zemlje. Vlasništvo i upravljanje takvim posjedom pripada nekoj određenoj zajednici.

 

Treći dio: Prihvaćanje Općih načela

 

16. Izmjene Općih načela

Opća načela izražavaju temeljni identitet i karizmu Zajednice kršćanskoga života i, prema tome, njezin savez s Crkvom. Odobrila ih je Svjetska skupština i potvrdila Sveta Stolica kao temeljne uredbe ove svjetske zajednice.

 

Za dopunu ovih Općih načela traži se dvotrećinska većina glasova na Svjetskoj skupštini i potvrda Svete Stolice.

 

  1. Suspenzija i isključenje

 

Prihvaćanje Općih načela Zajednice kršćanskoga života preduvjet je za članstvo ZKŽ-u na bilo kojoj razini.

Ako neki član ili lokalna zajednica ozbiljno zanemare ova Načela, to je razlog da ih nacionalna zajednica suspendira, a eventualno i isključi. Ako nacionalna zajednica ozbiljno propusti reagirati kada se neka od lokalnih zajednica ne pridržava Općih načela, to je razlog da je Svjetska zajednica suspendira, a eventualno i isljuči.

Pri tome uvijek ostaje pravo na priziv protiv odluke lokalne ili pokrajinske zajednice na nacionalnu zajednicu, a protiv odluke nacionalne zajednice na Svjetsku zajednicu.

 

2. OPĆE ODREDBE ZAJEDNICE KRŠĆANSKOGA ŽIVOTA (kr. OO)

Odobrene od Svjetske skupštine 7. rujna 1990.

 

I. Članstvo

1. Neka osoba može postati članom Svjetske zajednice kršćanskoga života na jedan od sljedećih načina:

a) Započinjući zajedno s drugima neku lokalnu predzajednicu ZKŽ-a, prihvaćenu od pokrajinske ili nacionalne zajednice, koja je u tom slučaju prihvatna zajednica i mora priskrbiti odgojne zalihe za razvoj te nove zajednice.

b) Članstvom u nekoj skupini kršćana koja je izabrala način života svojstven ZKŽ-u. Ova je skupina na toj osnovi prihvaćena kao lokalna zajednica od regionalne ili nacionalne zajednice koja je tako njezina prihvatna zajednica, odgovorna za njezinu izgradnju.

2. Kakav god bio oblik primanja, Zajednica mora pomagati novim članovima

  • da usvoje način života svojstven ZKŽ-u
  • da prosude imaju li zvanje, sposobnosti i spremnosti
  • da žive takvim životom.

Mora im također pomoći da nađu svoj identitet s obzirom na Zajednicu kršćanskoga života na višoj razini. Nakon nekog vremena, obično ne duže od četiri godine i ne manje od godinu dana, oni se privremeno obvezuju na taj način života. Osobito se preporučuje iskustvo duhovnih vježba kao sredstvo za dolazak do te osobne odluke.

3. Privremena obveza traje sve dok, nakon procesa razlučivanja, član ne izrazi svoje trajno predanje ZKŽ-u, osim ako se sam slobodno ne povuče iz Zajednice ili iz nje bude isključen. Vremenski rok između privremenoga i trajnog predanja redovito ne treba biti duži od osam godina ni kraći od dvije.

4. Iskustvo čitavnih duhovnih vježba u nekomu od oblika (vježbe u svagdanjem životu, mjesečne zatvorene vježbe, tečajevi duhovnih vježba u nekoliko godina) prethodne trajnom predanju Zajednici kršćanskoga života.

5. Oblici toga osobnog predanja prepuštaju se nacionalnim zajednicama. Predloženo je da svaka nacionalna zajednica sastavi i tiskani obrazac osobnoga predanja i da ti obrasci sadrže izričitu naznaku prihvaćanja Općih načela Zajednice kršćanskoga života.

6. Sve što je upravo rečeno treba shvatiti i provesti u djelo u skladu s uzrastom, kulturom i ostalim posebnim značajkama. U tu svrhu nacionalne zajednice moraju razraditi odgojne programe prilagođene, prema potrebi, raznolikim skupinama članova, kao i različitim izvanrednim okolnostima u koje pojedini članovi mogu doći.

7. Zajednica kršćanskoga života je poseban put nasljedovanja Isusa Krista i suradnje s njim u uspostavljanju Božjega kraljevstva. Ona prihvaća mnogo različitih osobnih odgovora i jednako ih cijeni. U bogatstvu evanđelja i u predaji Crkve i kao plod vlastitoga rasta u Kristu pojedini članovi ZKŽ-a možda će željeti istaknuti jedan ili više od mnogih evanđeoskih savjeta polaganjem privatnih zavjeta. Isto tako, osobe ili skupine koje su položile takve zavjete izvan ZKŽ-a mogu biti primljene u Zajednici na istoj osnovi kao i svi ostali.

 

II. Način života

8. Nacionalne i regionalne zajednice moraju pronaći putove kako da svim članovima učine dostupnim stvarno iskustvo duhovnih vježba sv. Ignacija, iskustvo duhovnoga vodstva i drugih sredstava za rast u Duhu.

9. Kao prvotno sredstvo da nastavimo svoj rast kao osobe i kao Zajednica kršćanskoga života, naš redovit način donošenja odluka jest razlučivanje, pa čak i formalno zajedničko razlučivanje za važnije odluke u Zajednici.

10. U duhu svoje najbolje predaje i poradi veće apostolske uspješnosti Zajednica kršćanskoga života na svim razinama potiče sudjelovanje svojih članova u združenim pothvatima kako bi odgovorila na raznolike i promjenjive potrebe. Zajednica može, gdje je to prikladno, uspostaviti nacionalne ili međunarodne mreže, posebne apostolske skupine ili druge inicijative te vrste.

11. Isto tako, u istoj predaji, a imajući u vidu izgradnju svojih članova i drugih ljudi, Zajednica kršćanskoga života na svim razinama promiče radne skupine, seminare, tečajeve, izdanja i druge takve inicijative.

12. U svrhu međusobne pomoći i apostolske suradnje Zajednica kršćanskoga života može si na svakoj odgovarajućoj razini pridružiti još neko udruženje ljudi koji žele biti sudionici u našemu načinu života, a da ne postanu punopravni članovi.

Slično tome, Zajednica kršćanskoga života na svakoj odgovarajućoj razini može izraziti ono što je bitno povezuje s osobama ili ustanovama koje su na ovaj ili onaj način u srodstvu s istom predajom.

13. Na svjetskoj i nacionalnoj razini mora se osobita pozornost obratiti tome da sve lokalne zajednice sigurno imaju pomoć u življenju izvornoga procesa ZKŽ-a izgrađenim voditeljem i uspješnim koordinatorom.

14. Sve što je maloprije rečeno i o apostolskim i o odgojnim zahtjevima pretpostavlja dobru suradnju s Družbom Isusovom i s drugim osobama, zajednicama i ustanovama, sudionicima u ignacijanskoj predaji.

 

III. Život i uprava u Zajednici

 

A. Svjetska skupština

15. Svjetska skupština je najviše upravno tijelo ZKŽ-a. Nju čini Izvršno vijeće i zastupništvo svake nacionalne zajednice. Svako zastupništvo redovito se sastoji od tri zastupnika, jedan od njih treba biti crkveni asistent ili njegov predstavnik. Poteškoće koje se mogu pojaviti pri sastavljanju zastupništva treba rješavati Izvršno vijeće.

16. Svjetska skupština:

  1. odobrava izvještaje i obračune o djelatnostima u razdobljima od prethodne Skupštine
  2. određuje politiku i usmjerenja za razdoblje do sljedeće Svjetske skupštine
  3. utvrđuje financijsku politiku koju treba slijediti
  4. odlučuje o predloženim izmjenama ili dopunama Općih načela i Općih odredaba
  5. potvrđuje uspostavljanje novih nacionalnih zajednica
  6. izabire Izvršno vijeće za razdoblje do sljedeće Skupštine.

17. Svjetska skupština redovito se sastaje svake četiri godine, a saziva je Izvršno vijeće i to najmanje dvanaest mjeseci unaprijed.

18. Predsjednik je ovlašen sazvati Svjetsku skupštinu i u drugo vrijeme, u skladu s dogovorom s nacionalnim zajednicama i pisanim pristankom trećine od njih.

19. U Svjetskoj skupštini svaka nacionalna zajednica ima jedan glas, a odluke se donose u duhu razlučivanja većinom glasova pod uvjetom da je nazočan kvorum. Kvorum se sastoji od 50% nacionalnih zajednica. Na Skupštini Izvršno vijeće ima jedan glas u osobi predsjednika.

 

B. Izvršno vijeće

20. Izvršno vijeće odgovorno je za redovitu upravu Zajednice. Sastavljeno je od sedam izabranih članova, tri imenovana člana i još najviše dva pridružena člana.

21.

a) Izabrani članovi Izvršnoga vijeća su: predsjednik, potpredsjednik, tajnik, blagajnik i tri savjetnika. Sve ih bira Svjetska skupština na četiri godine. Samo jedanput smiju biti ponovno izabrani na istu službu.

b) Imenovani članovi Izvršnoga vijeća su: crkveni asistent, zamjenik crkvenoga asistenta, a to je voditelj središnjega Tajništva Družbe Isusove u Rimu i izvršni tajnik.

c) Svjetsko izvršno vijeće može, ako želi, pridružiti si jednoga ili dvojicu dodatnih savjetnika.

22. Izvršno vijeće odgovorno je za:

a) promicanje primjene Općih načela i Općih odredaba

b) primjenjivanje politike i odluka donesenih na Svjetskoj skupštini

c) podupiranje nacionalnih zajednica, poticanje njihova međusobnog pomaganja i suradnje te unaprjeđivanja njihova djelatnog sudjelovanja u svjetskom poslanju ZKŽ-a

d) osiguravanje zastupljenosti ZKŽ-a u programima međunarodne suradnje, gdje god to može biti prikladno, npr. u suradnji s Konferencijom međunarodnih katoličkih organizacija

e) promicanje primjene nauka Crkve, napose Drugoga vatikanskog sabora i njegova daljnjega razvoja

f) poticanje na potpuniju razmjenu dokumentacije, iskustava, osoblja i materijalnih zaliha među nacionalnim i drugim zajednicama, i to međusobno i sa Svjetskom zajednicom

g) promicanje i poticanje posebnih pothvata, naročito u skladu s odredbama 10 i 11

h) poticanje i stvaranje inicijativa potrebnih za ispunjavanje svih tih zadaća.

23. Izvršno vijeće sastaje se najmanje jednom godišnje. Obavještava sve nacionalne zajednice o svojim djelatnostima.

24. U Izvršnom vijeću odluke se donose u duhu razlučivanja većinom glasova, pod uvjetom da je nazočan kvorum. Kvorum se sastoji od pet članova.

25. Izvršno vijeće ima tajništvo za provedbu politike i odluka Izvršnoga vijeća.

26. Izvršnoga tajnika imenuje Izvršno vijeće koje određuje prava i odgovornosti te službe.

27. Za sva službena priopćenja adresa Svjetskoga tajništva predstavlja adresu Izvršnoga vijeća.

28. Prijedlog kandidata za sve izborne službenike treba dostaviti u pisanu obliku Svjetskomu izvršnom vijeću najmanje četiri mjeseca prije sastanka Svjetske skupštine na kojoj će biti izbori. Svaka nacionalna zajednica podnosi svoje prijedloge putem svoga izvršnog vijeća.

29. Popis kandidata za predsjedništvo Zajednice kršćanskoga života treba predstaviti Svetoj Stolici barem tri mjeseca prije izbora.

 

C. Uspostavljanje novih zajednica

30. Premda je Zajednica kršćanskoga života jedna, ona može obuhvaćati skupine nacionalnih zajednica prema zajedničkim osobitostima ili prema zemljopisnom području.

31. Svjetska zajednica službeno uspostavlja jednu nacionalnu zajednicu u nekoj zemlji. Kad okolnosti onemoguće osnivanje samo jedne nacionalne zajednice, Svjetska zajednica može uspostaviti više od jedne zajednice u toj zemlji ili pak jednu zajednicu koja će se protezati na više zemalja. Uspostavu nove nacionalne zajednice najprije odobrava Svjetsko izvršno vijeće. Takvo odobrenje čini novoosnovanu zajednicu subjektom sviju prava i obveza koje imaju članovi ZKŽ-a. Ipak, tu odluku mora potvrditi Svjetska skupština.

32. Crkveni autoritet koji daje službeno odobrenje nacionalnoj, pokrajinskoj ili lokalnoj zajednici jest Svjetska zajednica kršćanskoga života, kanonski odobrena od Svete Stolice, u suglasnosti s nadležnim biskupom ili biskupima. Za zajednice uspostavljene u mjestima koja pripadaju Družbi Isusovoj ili su joj povjerena na brigu, potrebnu suglasnost daje, prema papinskim dokumentima, vrhovni poglavar Družbe Isusove ili njegov zamjenik koji može prenijeti tu vlast na provincijala ili crkvenoga asistenta.

33. Svaka uspostavljena nacionalna zajednica mora prihvatiti:

a) Opća načela i Opće odredbe

b) odluke koje je odobrila Svjetska skupština

c) novčani prinos koji utvrđuje Izvršno vijeće.

34. Izvršno vijeće Svjetske zajednice, poštujući zakonita prava i obveze nacionalne zajednice, poduzet će mjere prema nekoj nacionalnoj zajednici samo u slučaju da se ne ispunjava Opća odredba 33. Svjetska skupština sebi pridržava pravo na isključenje.

 

D. Nacionalne zajednice

35. Svaka nacionalna zajednica, kao članica Svjetske zajednice, sastavlja svoje uredbe u skladu s Općim načelima i Općim odredbama i s vlastitim stupnjem u razvitku zajednice. Takve uredbe obično obrađuju:

a) život članova u nacionalnoj zajednici i primanje u nju

b) svrhe i sredstva nacionalne zajednice

c) odnos prema hijerarhiji

d) strukture za izbor vodstva i donošenje odluka

e) postupak za izbor zastupnika na Svjetskoj skupštini

f) sve ostale stvari bitne za uređenje života, jedinstvo, rast i poslanje nacionalne zajednice.

Uredbe nacionalnih zajednica treba potvrditi Izvršno vijeće Svjetske zajednice.

36. Svaka nacionalna zajednica može uspostaviti pokrajinske, biskupijske, župne ili druge pirikladne jedinice koje bi mogle olakšati njezin razvitak.

37. Nacionalne zajednice mogu uspostaviti svoja tajništva žele li ih radi usklađivanja, savjetovanja i unaprjeđivanja.

38. Nacionalne zajednice mogu se slobodno povezivati međusobno radi apostolskih pothvata ili s nekom drugom pravednom namjerom. Bilo koja nova struktura potekla iz takvih inicijativa, ako želi nastupati u ime tih nacionalnih zajednica, mora za to imati jasan i poseban mandat odobren od Izvršnoga vijeća.

 

E. Lokalne zajednice

 

39.

a) Članovi sudjeluju u životu Zajednice na nekoliko koncentričnih razina. Razina lokalne zajednice (zvana »mala zajednica kršćanskoga života« ili jednostavno »ZKŽ«) najprikladnija je za zajedničko nastavljanje dinamike života rođenog iz duhovnih vježba. Ove male zajednice njeguju onu vrstu molitve i međuljudskih odnosa koji pospješuju povezivanje vjere i života u cjelinu, pružajući svim članovima za njihov duhovni i apostolski rast trajnu provjeru u Zajednici.

b) Iskustvo nam pokazuje da je u tu svrhu od velike koristi da ove zajednice nemaju više od dvanaest članova i to sličnih osobina, kao što su dob, zanimanje, životni stalež. Također, neka se sastaju jednom tjedno ili svakih petnaest dana tako da se razvoj može povezano odvijati od jednoga do drugog susreta.

c) Svaka lokalna zajednica u okviru šire zajednice (pastoralni centar ili crkva, biskupijska ili nacionalna zajednica, ili koja god jedinica prilagođena različitim okolnostima) usvaja svoj postupak primanja novih članova, vlastite programe, službu, kao i sadržaj i oblik svojih susreta. Svi članovi redovito sudjeluju u slavljenju euharistije i dijele odgovornost za život svoje lokalne zajednice, kao i šire zajednice u kojoj jesu. Tako cjelokupna zajednica odlučuje o svim svojim poslovima, osim onih koje povjerava voditeljima.

41.

a) Članovi svake lokalne zajednice biraju koordinatora koji preuzima na sebe osnovnu odgovornost za koordinaciju u zajednici. Koordinator blisko surađuje s voditeljem i posjeduje ostale ovlasti kako mu ih povjeri Zajednica.

b) Voditelj, izrađen u ignacijanskom procesu rasta, pomaže zajednici da rasudi pokrete koji su na djelu u pojedincima i u zajednici. Pomaže im također da čuvaju jasnu ideju o svrsi i razvojnom putu ZKŽ-a. Voditelj pomaže zajednici i njezinu koordinatoru u pronalaženju i primjeni sredstava potrebnih za izgradnju zajednice i za njezino poslanje. Sudjelovanje voditelja u životu zajednice uvjetovano je onom objektivnošću koja je potrebna da se uloga voditelja uspješno izvršava. Voditelja bira sama zajednica, uz odobrenje nacionalne ili pokrajinske zajednice.

F. Crkveni asistent

42. Crkvenoga asistenta za Svjetsku zajednicu kršćanskoga života imenuje Sveta Stolica nakon što Svjetsko izvršno vijeće predloži popis imena.

43. Svjetska zajednica kršćanskoga života prihvaća za svjetskoga crkvenog podasistenta isusovca kojega, posavjetovavši se sa Svjetskim izvršnim vijećem, imenuje otac General kao voditelj Družbina tajništva za ZKŽ u Rimu.

44. Nacionalne, pokrajinske, biskupijske ili druge ckrvene asistente predlažu izvršna vijeća ZKŽ-a na odgovarajućim razinama, ali njihovo imenovanje pripada nadležnoj vlasti. Općenito, na nacionalnoj, pokrajinskoj i biskupijskoj razini crkveni asistent je svećenik; u posebnim slučajevima nadležna vlast može dodijeliti tu službu svakoj drugoj kvalificiranoj osobi, uzimajući uvijek u obzir kakvu ulogu ZKŽ očekuje od svojih asistenata (ON 14). Pravne norme i postupci za ta imenovanja moraju biti jasno izraženi u nacionalnim uredbama.

45. Na razini lokalne zajednice veza s crkvenim asistentom obično se održava preko voditelja te lokalne zajednice.

46. Dužnost nacionalnoga, pokrajinskog ili biskupijskog asistenta traje četiri godine. Može se obnoviti.

G. Izmjene Općih načela i Općih odredaba

47. Promjene u Općim načelima i Općim odredbama moraju nacionalne zajednice uu pisanu obliku predložiti Svjetskomu izvršnom vijeću najmanje šest mjeseci prije sastanka Svjetske skupštine. Primjerci predloženih izmjena i dopuna bit će dostavljeni nacionalnim zajednicama najmanje tri mjeseca prije sastanka. Za odobravanje tih izmjena i dopuna traži se dvotrećinska većina glasova.

48. Svjetska zajednica može sama od sebe i uspostaviti i izmijeniti Opće odredbe dvotrećinskom većinom glasova na Svjetskoj skupštini, osim odredaba: 21 b), 29, 42, i 48, koje se tiču naših odnosa prema Svetoj Stolici.

49. Nacionalna zajednica može prestilizirati Opća načela i Opće odredbe ako je to potrebno za bolje razumijevanje, pod uvjetom da se očuva osnovni smisao. U tome je nacionalna zajednica podložna odobrenju Svjetskoga izvršnog vijeća.

 

POMOĆ PRI ČITANJU OPĆIH NAČELA

Tekst Općih načela koji sada objelodanjujemo na snazi je od 3.prosinca 1990. Plod je duga procesa prerade prethodnoga teksta koji je bio odobren 1971.

Prije nego što su dali svoje glasove o novom tkestu, nacionalni voditelji i zastupnici za Guadalajaru ’90. mnogo vremena posvetili su proučavanju teksta iz 1971. godine i predloženih promjena. Na taj način su im glavne teme iz Općih načela postale vrlo bliske. One ostaju iste kao i u tekstu iz 1971. U stvari, promjene koje su uveli stvar su stila, isticanja, nijansi i objašnjenja sadržaja. Pa ipak, to ne znači da nisu važne.

U želji da pomognemo razumijevanju promjena odobrenih na Svjetskoj skupštini GADALAJARA ’90. i da istaknemo glavne crte Općih načela, mi smo glavne izvore koji su nadahnuli promjene rasporedili u šest poglavlja.

Šest poglavlja ili »izvori« promjena su:

  1. Raspored sadržaja
  2. Jezik
  3. Naš ignacijanski značaj
  4. Isticanje apostolske zadaće ZKŽ-a
  5. Ukorak s Kodeksom kanonskoga prava
  6. Prijelaz iz Saveza u Zajednicu.

Postoji još jedan izvor promjene koji je nazočan u svih šest, stoga ih ne promatramo odvojeno. To je mandat koji je Izvršno vijeće dalo Komisiji ad hoc, koja je osnovana da predloži eventualne izmjene i dopune. Mandat je bio širok i uključivao je potrebu promišljanja nad životom Crkve, razvojem teologije i iskustvom naše Zajednice kršćanskoga života.

I. Raspored sadržaja

 

Tekst je podijeljen na dva velika odjeljka:

  1. Opća načela (ON)
  2. Opće odredbe (OO).

Opća načela (ON) definiraju našu karizmu i naš savez s Crkvom. Ispunjaju također ono što Kodeks kanonskoga prava propisuje za laička udruženja poput našega (cf. CIC 304). Za promjene u njima traži se odobrenje Svete Stolice (ON 16).

Opće odredbe (OO) više su praktične smjernice za razvoj i život Zajednice u skladu s Općim načelima i zato ih Svjetska zajednica može sama izmijeniti (OO 48, cf. CIC 309).

Uvedeni su neki podnaslovi unutar ta dva velika odjeljka. Rezultat je ovakva unutarnja struktura teksta:

I. Opća načela (1–17)

1–3: UVOD

4–9: PRVI DIO: Naša karizma

10–15: DRUGI DIO: Život i organizacija Zajednice

16–17: TREĆI DIO: Prihvaćanje Općih načela

 

II. Opće odredbe(1–49)

1–7: Članstvo

8–14: Način života

15–49: Život i uprava u Zajednici

15–19: A. Svjetska skupština

20–29: B. Izvršno vijeće

30–34: C. Uspostavljanje novih zajednica

35–38: D. Nacionalne zajednice

39–41: E. Lokalne zajednice

42–46: F. Crkveni asistent

47–49: G. Izmjena ON i OO

 

Najveća prednost ovoga razlikovanja između ON i OO jest u tome što ON izražavaju naš temeljni identitet i karizmu, a OO sadržavaju proživljeno iskustvo ZKŽ-a, a da im se ne pripisuje obilježje »načela« pa tako ostaju otvorene za obogaćivanje stalnim vrednovanjem i promišljanjem. Odredbe su u vezi s načelima i načela ih nadahnjuju. Stoga su dovoljno čvrste i samostalne da imaju status »odredaba« odobrenih od Svjetske skupštine, nisu tek neodređene smjernice.

Življeno iskustvo koje se odražava u Općim odredbama nije iskustvo pojedine zemlje ili kraja, nego je više plod promišljanja nad mnogim sadašnjim i prošlim iskustvima. Načela i Odredbe nisu tu zato da potvrde neko posebno iskustvo ili pogled, nego da potaknu i usmjere svako pojedino iskustvo i omoguće kreativnost unutar raznolikosti.

II. Jezik

Izvorni tekst iz 1971. bio je sastavljen na francuskom jeziku. Pri prerađivanju teksta najviše se rabio engleski, iako su prinosi stizali na raznim jezicima. Sadašnji tekst uzeo je engleski za svoj izvorni jezik. Budući da jezik nije samo zbirka pravila i gramatičkih tvorevina, izmjena izvornoga jezika uvjetovala je mnoge promjene u stilu i nijansama. Nema sumnje, mijenjanje izvornoga jezika utjecalo je na tekst na drugim jezicima jer je prevođen s engleskoga izvornika.

Najjasniji primjer za taj utjecaj jezika vidi se u jezicima koji rabe rodove. U mnogim zemljama u kojima se govori engleski uopćavanja uz pomoć muškoga roda (npr. »svi ljudi«, »čovječanstvo«, izraz »njegov« nakon imenice koja također dopušta i »njezin«, i druge još složenije situacije) tumači se kao stvarno isključivanje žena iz društvenoga i crkvenog života. U engleskom jeziku ima nekoliko suvremenih tehnika za nadvladavanje te poteškoće. Mnoge od njih uporabljene su u izvornome tekstu i utjecale su na španjolski i francuski prijevod. Prevoditelji na ta dva jezika uvrstili su neke od ovakvih izmjena tamo gdje su to držali mogućim i estetski prikladnim.

Premda je izvorni jezik engleski, izvori s kojima se radilo (npr. prijedlozi jedne ili druge zemlje) bili su na raznim jezicima. Osim toga, engleski nije bio svima koji su radili na tekstu materinji jezik. Uz to, i pisani i govorni engleski jezik ima razlika s obzirom na zemlju u kojoj se rabi. Stoga završna verzija teksta odražava i te probleme. Jamačno će stručnjak za engleski jezik pronaći neke nesavršene konstrukcije. Isto će se dogoditi i onima koji budu kritički gledali na prijevod. Takve su poteškoće normalne za jednu međunarodnu zajednicu. Štoviše, poželjne su. U svakom slučaju, i izvorni tekst i prijevodi rabe neposredan ophodni jezik.

Opća odredba 49 uvrštena je kao put za nadvladavanje poteškoća svojstvenih pitanju jezika u nekoj međunarodnoj zajednici. Zajedno s navedenim objašnjenjima, to će nam pomoći da izbjegnemo nepotrebno razmimoizlaženje pri većem izboru riječi ili izraza.

III. Naš ignacijanski značaj

Novoodobreni tekst čuva sve ono obilje koje je prijašnji tekst imao o našemu ignacijanskom značaju, a sadržava i neke nove ignacijanske elemente. Neki od njih su tipični izrazi. Objašnjenja ili upućivanja na naše ignacijanske korijene i preporuke.

1. Izrazi i općenite izreke

ON 1 »Tri božanske osobe… « u skladu s razmatranjem o Navještenju-Utjelovljenu.

ON 4 »…izbližega slijediti Isusa Krista i surađivati s njim na izgradnji Kraljevstva…« kao izričaj da zreo poziv u ZKŽ-u proizlazi iz razmatranja o Kraljevstvu.

ON 6 »…spremnost da pođemo i služimo tamo gdje to potrebe Crkve zahtijevaju« upotpunjuje ignacijanski smisao za Crkvu.

ON 12 »…kao prijatelji u Gospodinu«.

2. Korisna pozivanja na naše ignacijanske korijene

ON 3 »koje je započeo Jean Leunis, SJ…«, »u onim skupinama vjernika koje su se razvijale… na poticaj sv. Ignacija Lojolskog i njegovih drugova«.

3. Duhovne vježbe u procesu našega rasta

ON 5 »Među ovim općim izvorima duhovne vježbe sv. Ignacija držimo vlastitim vrelom.« U engleskom izvorniku pred riječima »vlastiti izvor« stoji određeni član koji ističe vlastito i istaknuto mjesto te ga je Svjetska zajednica uvelike podržala.

OO 2 »Iskustvo duhovnih vježba.«

OO 4 »Iskustvo čitavih duhovnih vježba u nekomu od oblika (vježbe u svagdanjem životu, mjesečne zatvorene vježbe, tečajevi duhovnih vježba u nekoliko godina)… «: odredbe 2 i 4 žele naznačiti proces i uključiti razne oblike duhovnih vježba.

OO 8 upozorava na potrebu da aktualno iskustvo bude dostupno svim članovima.

4. Apostolsko razlučivanje

ON 8c »Zajednica nam pomaže… osobnim i zajedničkim razlučivanjem… da uvijek budemo otvoreni onome što je hitnije i općenitije.«

ON 12 »Apostolsko razlučivanje, kako osobno tako i zajedničko, uobičajen je način…«

OO 9 »…redovit način donošenja odluka je razlučivanje, pa čak i formalno zajedničko razlučivanje…«

5. Preporuke

OO 8 »…pronaći putove kako da svim članovima učine dostupnim…«

OO 13 »… s izgrađenim voditeljem…«

OO 14 »…dobra suradnja s Družbom Isusovom i s drugim osobama, zajednicama i ustanovama, sudionicima u igancijanskoj predaji«.

6. Dinamika duhovnih vježba primijenjena na razvoj ZKŽ-a

ON 11 »…u stalnoj lokalnoj zajednici… Ona osigurava svojim članovima duboko sudioništvo u vjeri i ljudskom životu, istinsko ozračje zajedništva i snažno predanje poslanju i služenju«.

OO 39a »…zajedničko nastavljanje dinamike života rođenog iz duhovnih vježba. Ove male zajednice njeguju onu vrstu molitve i međuljudskih odnosa koji pospješuju povezivanje vjere i života u cjelinu pružajući svim članovima…«

OO 39b »…u tu svrhu od velike je koristi da ove zajednice nemaju više od dvanaest članova i to sličnih osobina…Također, neka se sastaju jednom tjedno ili svakih petnaest dana tako da se razvoj može povezano odvijati od jednoga do drugog sastanka.«

OO 41b »Voditelj, izgrađen u ignacijanskom procesu rasta, pomaže zajednici da rasudi pokrete koji su na djelu u pojedincima i u zajednici. Pomaže im također da čuvaju jasnu ideju o svrsi i razvojnom putu ZKŽ-a.«

 

IV. Isticanje apostolske zadaće ZKŽ-a

1. Prvotnost poslanja

Definirajući cilj Zajednice, ON br. 4 kažu da je glavna svrha »slijediti Isusa Krista izbližega i surađivati s njim na izgradnji Kraljevstva«. Dajući prvenstvo poslanju, sačuvana je i važnost izgradnje. Ostali navodi u vezi s tim su:

ON 8 »Naš život je bitno apostolski.«

ON 12b »Budući da je nakana Zajednice kršćanskoga života raditi s Kristom za napredak Božjega kraljevstva…«

OO 7 Kao okvir za ispravno shvaćanje evanđeoskih savjeta i mogućih privatnih zavjeta, ova odredba još jednom ponavlja: »Zajednica kršćanskoga života je poseban put nasljedovanja Isusa Krista i suradnje s njim u uspostavljanju Božjega kraljevstva.«

2. Objedinjavanje formacije i Zajednice za poslanje

Ovo objedinjavanje sažeto je izneseno u ON 11, a razrađeno u ON 12. Tu je istaknuto da se formacija ne može odijeliti od Zajednice i poslanja. Zajedno čine način života koji je bitno apostolski. Ostale misli u vezi s tim su:

OO 14 »Sve što je maloprije rečeno i o apostolskim i o odgojnim zahtjevima…«

OO 41b »…Voditelj pomaže zajednici i njezinu koordinatoru u pronalaženju i primjeni sredstava potrebnih za izgradnju zajednice i za njezino poslanje…«

3. Područje poslanja ZKŽ-a

Glavne tvrdnje s obzirom na područje našega poslanja jesu:

ON 8 »Područje poslanja Zajednice kršćanskoga života ne poznaje granica: proteže se i na Crkvu i na svijet, i svrha mu je donositi evanđelje spasenja svim ljudima i služiti pojedincima i društvu…«

ON 2 »da budemo otvoreni i slobodni, Bogu uvijek na raspolaganju… da uvidimo svoje velike odgovornosti, da bez prestanka tražimo odgovore na potrebe svoga vremena i da radimo zajedno s čitavim Božjim narodom…«

Ove tvrdnje nadilaze težnju da se apostolat vjernika laika odredi na ograničen način, bilo umanjivanjem važnosti njihova prinosa u radu na evangelizaciji, bilo stvaranjem podvojenosti koje ne pomažu poslanju Crkve. »Evangelizacija«, »kraljevstvo Božje« i slični izrazi izabrani su za ovaj tekst da bi proširili područje našega apostolata.

»Svjetovni značaj« koji odlikuje identitet laika dolazi nakon tih temeljnih tvrdnji:

ON 8a »…učiniti Krista Gospodina i njegovo spasiteljsko djelo nazočnima u našoj sredini… usred velike raznolikosti osoba, mjesta i prilika.«

ON 4 »Nastojimo postići to jedinstvo života kao odgovor na poziv Krista Gospodina iz nutrine svijeta u kojem živimo.«

Dok odlomci iz ON 2 i 8 (gore navedeni) žele omogućiti razumijevanje poslanja u Općim načelima, neke druge izreke uvedene su na drugim mjestima da pobliže označe ili istaknu neke pojedinačne apostolate. Naravno, nisu sva istaknuta mjesta jednako važna. Skraćeni tekst mogao bi izostaviti mnoga bliža određivanja. Nova revizija teksta mogla bi dodati i još neke potanke opise… ili ih sve ispustiti i ostaviti samo otvorene tvrdnje. Pogledajmo neke od tih znakovitijih rečenica:

ON 2 »…napredak i mir, pravdu i ljubav, slobodu i dostojanstvo svih ljudi«.

ON 4 »…dostojanstva ljudske osobe, dobrobiti obitelji i cjelovitosti stvorenja«.

ON 6 »…proučavamo, naučavamo i promičemo kršćanski nauk…«

ON 6 »…za poteškoće i za napredak svih ljudi…«

ON 8d »…napori za oslobađanje onih koji su žrtve bilo kakve diskriminicaije… za dokidanje razlika između bogatih i siromašnih«.

ON 8d »…dati svoj prinos evangelizaciji kultura iznutra…«

ON 8d »…suradnja u poticaijima koji donose jedinstvo među kršćanima«.

ON 12b »…da sudjeluje u društvenom i političkom životu…«

OO 10 »…u združenim pothvatima da bi odgovorila na raznolike i promjenjive potrebe«.

4. Sa siromašnim i poniznim Kristom

U životu Crkve, kao i u razvoju teologije, i u iskustvu ZKŽ-a i raznih svjetskih susreta, postaje sve jasnije da naša vjera u središtu ima ono što obično zovemo nasljedovanjem siromašnoga i poniznog Krista. Ovaj ključni element našega zvanja uključuje poziv da živimo »vjeru koja čini pravdu« i da budemo na strani siromašnih. Ovo su neki izabrani dijelovi teksta koji govore o tome:

ON 1 »Iz ljubavi Riječ se utjelovila i rodila se od Marije, siromašne nazaretske djevice. Ubrojivši se među siromašne i dijeleći njihovu sudbinu, Isus nas sve poziva da se trajno darivamo Bogu i uspostavljamo jedinstvo unutar naše ljudske obitelji.«

ON 4 »Napose smo svjesni prijeke potrebe da radimo za pravdu zauzimanjem, ponajprije, za siromahe, i jednostavnim načinom života koji izražava našu slobodu i solidarnost s njima.«

ON 8 »…borbom za promjenu tlačiteljskih struktura«.

ON 8d »…da radimo na obnovi društvenih struktura…«

ON 9 »Svojim djelotvornim služenjem, kakvo je pokazalo za pohoda Elizabeti, i svojom solidarnošću sa siromašnima koja se odražava u hvalospjevu Magnificat, ona je nadahnuće našemu djelovanju za pravdu u današnjemu svijetu.«

5. Spremnost za poslanje

Odlomak koji se odnosi na naš smisao za Crkvu (ON 6) sadrži rečenicu koja izriče našu raspoloživost potrebama Crkve:

ON 6 »Taj smisao za Crkvu potiče nas na kretivnu i konkretnu suradnju u radu za napredak Božjega kraljevstva na zemlji i pretpostavlja spremnost da pođemo i služimo tamo gdje to potrebe Crkve zahtijevaju.«

 

Tom rečenicom Opća načela podsjećaju na činjenicu da sudjelovanje u »zajedništvu« Crkve podrazumijeva sudioništvo u njezinu »poslanju«. Posvema je jasno, naša spremnost nije redovnička poslušnost. Odnosi se prije na duh stvaralaštva i inicijative koji je spreman slušati i primiti potvrdu od zajednice s poslanjem. To je »srce koje sluša« i to je biti »poslan« – Gospodin i njegova Crkva nas šalju, što je posebno istaknuto na susretu u Loyoli.

6. Strukture za poslanje

ON 8 izražava jasno i cjelovito, u skladu s Drugim vatikanskim saborom, važnost osobnoga apostolskog života i potrebu organizirana apostolskog služenja. Organizirano apostolsko služenje može se razviti »nekim skupnim djelom koje Zajednica potiče ili podupire prikladnim strukturama«. Istaknuvši ovo u br.8, tekst poslije predlaže (OO 10, 12, 14, 22c, 22d, 22g, 35, 38) neke moguće »prikladne strukture«. Treba zamijetiti da je »zajednica« ovdje na svakoj razini (svjetska, nacionalna, pokrajinska, biskupijska, u nekom centru, lokalna) i da su ovdje rabljeni glagoli »poticati« i »podupirati« djelatnost skupine. Ono, dakle, što tekst kaže jest to da lokalna zajednica (također nazvana i mala skupina ZKŽ-a) nije uvijek najpogodnija struktura za poslanje ili mjesto s kojeg bi svaka inicijativa trebala doći. No ipak, lokalna zajednica je vrlo važna i s obzirom na poslanje (vidi ON 8c, 11; OO 9, 13, 39a, 40). Napokon, organizirano apostolsko služenje može se razviti i »uključivanjem članova u svjetovne ili redovničke organizacije i nastojanja koje već postoje« i na taj način otvara se mnoštvo mogućnosti.

V. Ukorak s Kodeksom kanonskoga prava

Kodekst kanonskoga prava u petom dijelu govori o laičkim udruženjima. Bilo je prijeko potrebno u Općim načelima navesti neke korisne naznake o tome da smo udruženje vjernika kako bi svatko mogao znati koje norme Kanonskoga prava pravno uređuju naš život.

1. Naš kanonski identitet

Tri izraza u tekstu govore o nama: zajednica, način života, udruženja (riječ »pokret« se ne rabi). Prva dva izraza bliskiji su mnogim našim članovima i snažnije izriču našu karizmu, ali onaj treći je ispravan kanonski izraz. ON 3 (među ostalim) izričito pripominje da nas je podigla crkvena vlast (cf CIC 301,3 i 312,1 100), tako možemo započeti ON 3 izjavljujući da smo »javno svjetsko udruženje«. Tom izjavom kazujemo da sve norme Kodeksa kanonskoga prava koje vrijede za takva udruženja (usp.CIC, naslov V, poglavlje II) vrijede i za našu zajednicu. Na taj smo način izbjegli ulaženje u pojedinosti jer ne moramo ponavljati u Općim načelima ono što već stoji u Kodeksu, a za neke posebne probleme možemo uputiti na Kodeks (npr. ON 14, ON 15).

2. Neki posebni zahtjevi

Crkveno pravo i sadašnje refleksije o njemu traže da uredbe svakoga laičkog udruženja ispunjuju određene uvjete (usp. CIC 304,1). Zbog toga je, na primjer, uvedeno ON 15, zbog toga je također onakav način izražavanja u ON 16. Budući da Opća načela odgovaraju na zahtjeve Kodeksa, sve ostalo ostavljeno je za Opće odredbe. Očito, Opće odredbe imaju smisla jedino ako se promatraju zajedno s Općim načelima.

3. Uspostavljanje zajednica

Opće odredbe 30–34 nastoje razjasniti kako se uspostavljaju nove zajednice. Prema ON 30, 31 i 32, postoji »odobrenje« koje daje Svjetska zajednica kršćanskoga života (koja je »ustanovljena« od Svete Stolice: usp. CIC 312, 1, 10) i »pristanak« nadležne vlasti (jedan ili više biskupa, ovisno o području, usp. CIC 312, 2). OO 32 opisuju stanje onih zajednica kojima je sjedište u isusovačkim kućama. Odnosi između interne vlasti u Zajednici, mjesne vlasti i opće Crkve i isusovačkih viših poglavara jasno su definirani.

VI. Prijelaz iz Saveza u Zajednicu

Ovaj tekst nastoji nekako izraziti odlučivanja i zaključke iz Rima ’79. i Providence ’82. Neki rezultati preradbe naših Općih načela s obzirom na taj vidik Svjetske zajednice jesu:

1. Rječnik

Riječ »savez« ne navodi se u tekstu, kao ni riječ »skupina« (osim kao sinonim za »lokalnu zajednicu«). Odluka je bila uzeti riječ »zajednica« ili cijeli izraz »Zajednica kršćanskoga života«, uglavnom u jednini (osim kad je riječ o više skupina, na lokalnoj ili nacionalnoj razini, zajedno: npr. »nacionalne zajednice«). To je korisno pri usporedbi s Crkvom koja je univerzalna zajednica. Mi govorimo o »općoj Crkvi«, o »Crkvi u pojedinoj zemlji«, o »biskupijskoj Crkvi«, o »župnoj Crkvi«, pa čak i o »kućnoj Crkvi«. To je uvijek ta Crkva ili njezini izrazi u različitim stvarnostima. Gdjekad pridržavamo veliko početno »C« za opću Crkvu, a uzimamo malo »c«, pa čak govorimo u množini, kad je riječ o »lokalnim (ili župnim ili nacionalnim) crkvama«. Isti je izbor učinjen u tekstu naših Općih načela koji govori o Zajednici kršćanskoga života. Kad tekst veli »Zajednica« ili »Zajednica kršćanskoga života«, riječ je o svakom njezinu izrazu, bolje rečeno, o svakom njezinu izrazu prikladnom za kontekst u kojem se pojam navodi. Drugi put tekst pobliže označuje, npr. »svaka lokalna zajednica« ili »nacionalne, pokrajinske ili biskupijske zajednice«.

Neki primjeri

ON 1 »Zato smo mi, članovi Zajednice kršćanskoga života…«

ON 2 »Budući da je naša zajednica jedan način kršćanskoga života…«

ON 3 »Zajednica kršćanskoga života javno je svjetsko udruženje… Ona je nastavak…«

ON 5 »Duhovnost naše Zajednice…«

ON 8b »…skupnim djelom koje Zajednice potiče ili podupire…« Zajednica ovdje može biti svjetska, nacionalna, pokrajinska itd., ovisno o naravi djela koje treba poduprijeti ili započeti.

ON 8c »Zajednica nam pomaže, zahvaljujući osobito »pregledu života« i osobnom i

zajedničkom razlučivanju…« – Zajednica ovdje može biti na svakoj

odgovarajućoj razini. Na primjer, revizija života redovito se čini na razini

»lokalne zajednice«. Zajedničko razlučivanje može se obavljati na lokalnoj,

biskupijskoj, pokrajinskoj, nacionalnoj, pa i svjetskoj razini. Članovi kao

pojedinci pomoć za osobno razlučivanje nalaze u lokalnoj zajednici, a i u široj

zajednici, uvažavanjem prednosti koje je odabrala ili mnogim drugim

sredstvima.

ON 8d »Zajednica nam s pomnjom nalaže da naviještavmo riječ Božju…«

– Ovdje se očito misli na Zajednicu na svakoj razini.

ON 9 »Budući da duhovnost naše Zajednice..« – Ovdje je Zajednica jedna svjetska

zajednica i svi njezini izražaji.

ON 11 »Članovi se na redovitoj osnovi okupljaju u stalnoj lokalnoj zajednici.« – Ovo

je jedan primjer za one slučajeve gdje tekst navodi bliže određenje. U ovom slučaju pobliže se označuje »lokalna zajednica«.

2. Članstvo i predanje

Po logici, u modelu saveza osoba je član neke »skupine« koja opet odlučuje sklopiti savez s ostalim skupinama poradi zajedničkoga dobra. Članovi saveza prema tome su skupine. U sadašnjem tekstu Općih načela osobe su članovi jedne Svjetske zajednice i oni to članstvo žive u konkretnoj lokalnoj zajednici koja omogućuje stvarno zajedničko iskustvo sudioništva u vjeri i apostolskoga predanja. Zato je lokalna zajednica »prvotno sredstvo izgradnje i trajna rasta« (ON 11), ali ne i prvotna jedinica članstva u ZKŽ-u. Ta razlika između modela saveza i modela zajednice sažeto je izražena u ON 10 i 11, ali nazočna je posvuda u tekstu.

Neki primjeri:

ON 4 »Našu zajednicu čine kršćani«, a ne »naše skupine su kršćanske zajednice«.

ON 5 »Duhovnost naše zajednice…«, a ne »duhovnost naših skupina…«

ON 7 »Naše darivanje samih sebe nalazi svoj izraz u osobnom predanju Svjetskoj

zajednici, po lokalnoj zajednici koju slobodno izabiremo…«

ON 10 »Učlanjenje u Zajednicu kršćanskoga života…«, a ne »Ulazak u skupinu…«

ON 12c »Napokon, svatko od nas preuzima odgovornost za sudjelovanje na sastancima

i drugim djelatnostima Zajednice…« – Djelatnosti Zajednice sadrže djelatnosti

»skupine« ili »lokalne zajednice«, ali su šire od njih.

OO 1 »Neka osoba može postati članom Svjetske zajednice kršćanskoga života…«

Tekst, međutim, potvrđuje pedagošku činjenicu da je članovima potrebno neko vrijeme da otkriju taj smisao za Svjetsku zajednicu. To je jedno od značenja privremenoga i trajnog predanja. Pogledajte kako ON 10 govori o »široj zajednici« i kako OO 2 kaže da »Zajednica« (u smislu upravo obajšnjenom gore pod 1) pomaže novom članu »da nađe svoj identitet s obzirom na Zajednicu kršćanskoga života na višoj razini«. OO 3 kaže da se trajno predanje izriče Zajednici kršćanskoga života, tj. načinu života te svjetske zajednice, a ne pojedinačnoj skupini.

Napokon, tekst jasno kazuje da skupina ne može postojati kao pravi izražaj ZKŽ-a, bez povezanosti sa »širom zajednicom« koja ju je uspostavila ili prihvatila (OO 1).

3. Život i uprava

Stvarnost Svjetske zajednice ne tiče se samo jezika i uvjeta za učlanjenje. Ona dotiče i život i organizaciju Zajednice. Treći dio Općih odredaba, poglavito od br. 15 do 38, bavi se tim organizacijskim vidicima.

4. Svjetska skupština (15 do 19)

Ona je najviše upravno tijelo. Odredbe koje govore o Svjetskoj skupštini objašnjavaju njezin sustav, službe i svojstva, njezin način rada na zasjedanjima i učestalost sastanaka. Svjetska skupština utvrđuje politiku i usmjerenja za djelatnost iskustvom zajedničkoga odlučivanja.

5. Izvršno vijeće i Svjetsko tajništvo (20 do 29)

Odredbe koje se odnose na ovu temu pravno uređuju sastav Izvršnoga vijeća, izbor njegovih članova, njegove službe i ovlasti, učestalost sastanaka, kao i odnose između Izvršnoga vijeća i Svjetskoga tajništva. U Svjetskoj zajednici raspršenoj po svijetu, Izvršno vijeće odgovorno je za redovnu upravu. Vijeće također predstavlja vidljivu bit Zajednice.

6. Uspostavljanje novih zajednica (30 do 34)

Zajednica je jedna, kako je jasno izneseno na skupu u Providenci ’82. (OO 30). Ova jedina Zajednica »uspostavlja« nacionalne zajednice u skladu s OO 31 i OO 32 i na temelju ON 13b i OO 1. Ovako uspostavljene nacionalne zajednice mogu potom djelovati u skladu s odjeljkom D (v. dolje) dokle god ispunjuju uvjete iz OO 33.

7. Nacionalne zajednice

Definiciju nacionalne zajednice donosi ON 13b u prvoj rečenici. Jednom uspostavljena od Svjetske zajednice, nacionalna zajednica može djelovati kao ona »prihvatna zajednica« iz OO 1 i rasti u skladu s tim. Nacionalne zajednice mogu uspostavljati unutarnje podskupine, koliko god ih je potrebno, u skladu s ON 13c i OO 36. Treba zamijetiti što ON 13c kaže da one mogu »uspostaviti ili odobriti pokrajinske ili biskupijske zajednice ili središta…« »Uspostavljanje« je u skladu s OO 1a, a »odobravanje« je u skladu s OO 1b. Mnoge su još stvari povezane sa životom nacionalnih zajednica: ON 13b, 13c, 15, 16, kao i OO 1, 2, 5, 6, 8, 10, 11, 12, 13 ,14, 33, 35, 36, 37, 38, 44, 49. Posebno je važna odredba 35 o potrebi nacionalnih uredaba.

8. Lokalne zajednice (39 do 41)

Odredbe koje se odnose na lokalne zajednice nastoje održavati iskustvo posljednjih dvadeset godina. Objašnjavaju narav kršćanskoga iskustva u takvim zajednicama (39a) i uvjete za koje je dokazano da pomažu pri ostvarenju takva iskustva (39b). Te odredbe također tumače odnos između lokalne zajednice i šire zajednice (40). Napokon, one razjašnjuju razne uloge unutar lokalne zajednice, posebno ulogu voditelja (41).

9. Crkveni asistent (42 do 46)

Ove odredbe razjašnjuju pravne postupke za imenovanje crkvenoga asistenta na različitim razinama (42,44). Opisuju kako je uvršten svjetski podasistent kao organska veza s Družbom Isusovom (43). Razjašnjavaju također odnos između uloge voditelja i uloge asistenta na razini lokalne zajednice (45) i određuju trajanje dužnosti za asistenta (46). Jasno je da na svakoj razini postoji jedan asistent (ON 14), iako to ne znači da mora biti nazočan na svim susretima svake lokalne zajednice. U ovim Općim odredbama važniji je način na koji asistent sudjeluje u životu svih lokalnih zajednica.

 

IZVORI

Duhovnost naše Zajednice

usredotočena je na Krista Gospodina

i na sudjelovanje u pashalnom otajstvu.

Ona izvire iz Svetoga pisma,

liturgije,

naučiteljskoga razvoja Crkve

te iz objave volje Božje

po događajima našega vremena.

 

Među ovim općim izvorima

Duhovne vježbe sv. Ignacija držimo

vlastitim vrelom

i bitnim sredstvom svoje duhovnosti…

 

Priznajemo posebice prijeku potrebu

molitve i razlučivanja, osobno i zajednički,

dnevnoga ispita savjesti

i duhovnoga vodstva

kao važna sredstva

za traženje i nalaženje Boga u svim stvarima.

ON 5