Karizma ZKŽ-a

This entry was posted on

Karizma ZKŽ-a

(revidirano u prosincu 2001)

Predgovor

Pojam «Karizma», «karizmatski» najbolje ćemo shvatiti, ako čitamo Mk 3, 20,21: «I dođe Isus u kuću. Opet se skupi toliko mnoštvo da nisu mogli ni jesti. Čuvši to, dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: `Izvan sebe je!` U tom trenutku Isus je dopustio da ga ponese Duh Božji kojim je pomazan, Duh Ljubavi kojim je htio zahvatiti i svoje slušatelje. Očito da oni koji su Isusa promatrali tjelesnim očima i razmišljali ljudskim načinom nisu mogli shvatiti o čemu se radi. Misliti i djelovati «karizmatski» znači misliti i djelovati onim Duhom kojim je Bog nadahnuo Isusa, pojedine duhovne vođe i kojim nadahnjuje pojedine, skupine, zajednice.

Dokument «Karizma ZKŽ-a» počinje svoje izlaganje promatranjem ZKŽ-ovca kao osobe. Jednostavno stoga što se Bog obično služi nadahnutim pojedincima da obnovi skupine, narod, svijet. Podsjetimo se na velike patrijarhe i proroke: Nou, Abrahama, Mojsija, proroka Iliju, Samuela, Jonu…Isusa Spasitelja koji govori: «Na meni je Duh Gospodnji, jer me pomaza» (Lk 4,18). Prisjetimo se utemeljitelja pojedinih redovničkih zajednica i njihovih karizama. Ignacijanska karizma nam je svima dobro poznata iz duhovnih vježbi: U svemu tražiti i naći Boga!

S druge strane karizma pojedine skupine, zajednice ne može se drukčije očitovati, nego samo kroz pojedince koji dopuste da ih zahvati i nosi karizma zajednice.

Vodstvo Duha Svetog tijekom povijesti ZKŽ-a pokazuje da je ZKŽ baštinio karizmu sv. Ignacija i karizmu Družbe Isusove koju je sv. Ignacije osnovao i kojoj je ostavio u baštinu svoju karizmu.

Kako najkraće opisati ovu karizmu? ZKŽ-eovac je osoba koja pripada Crkvi, zajednici otkupljenih, «Sakramentu spasenja». Svaki ZKŽ-eovac je svjestan da ima udjela u Isusovom poslanju: «Kao što je Otac poslao mene, tkao i ja šaljem Vas!» Svjestan je da sve što jest i što ima, svoju osobu i sve darove kojim ga je Bog obdario treba upotrijebiti u službi Isusa, jedinog Spasitelja svijeta. Da je, prema Ignacijevim riječima, «u službi Krista Kralja». ZKŽ-eovac, ako je već u određenom staležu, tako će djelovati da u okviru tog staleža učini najviše za Isusa Krista i spasenje drugih. Onaj koji je još u stadiju odabira, gledat će odabrati takav stalež ili zvanje gdje će moći najviše učiniti za Krista, Crkvu, Kraljevstvo Božje, spasenje svijeta.

Da bi to mogao ostvariti poslužit će se onim sredstvima i pomagalima što mu ih daje Ignacijanska karizma. Prije svega najsnažnijim karizmatskim pomagalom: Duhovnim vježbama: Dopustivši da ga prožima i vodi duh Duhovnih vježbi susrest će se s Neizmjernim Bogom kao sa svojim neizrecivo dobrim Ocem. Obuhvaćen tom temeljnom istinom kršćanske vjere sebe će doživjeti kao neizrecivo ljubljeno dijete Božje, izabranika Božjega, miljenika Božjega. U tom silnom Božjem svjetlu prepoznat će sebe kao jako nesavršenoga, grešnoga, udaljenog od Boga. «Zgrozit će se nad sobom» i takav doći pred Isusa raspetoga koji će ga oprati svojom krvlju. Tada će se, otkupljen Isusovom krvlju, zagledati u Isusa i prepoznati najdjelotvorniji način kako će se predati Isusu i služiti mu. Pri tom Marija koju mu je Isus dao kao Majku bit će mu nadahnuće, zaštita i pomoć. Poznavajući svoju narav i sklonost da se umori, zalijeni, da stane, trudit će se ići u suprotnom smjeru, «protiv struje», raditi protivno «agere contra» svojoj naravi sklonoj povlačiti se u svoju sebičnost, svjestan da može ovog trena učiniti još nešto malo više, malo bolje, malo velikodušnije, «magis». Svjestan Isusovih riječi da samo onda ostvarujemo svoj život kada ga dajemo drugima postaje «čovjek za druge». Svjestan da pripada Mističnom tijelu Kristovu – Crkvi uživljava se u stanje, želje, potrebe lokalne Crkve i djeluje u njoj kao njezina produžena ruka. Misleći na Isusovu opomenu: Bdijte i molite, nastojat će uvijek po molitvi biti povezan s Bogom, «uvijek će moliti i nikada ne prestati». Svakodnevno opće i posebno ispitivanje savjesti neprestano će usklađivati njegovu volju s Voljom Božjom. Bit će mu putokaz na Božjem putu prema vječnom Cilju. A osobno i zajedničko razlučivanje duhova pomoći će mu da prepozna što u pojedinom trenutku, poslu, odnosu, planiranju treba učiniti, što je «na veću slavu Božju».

Tako će postajati sve svjesniji da je poslan od Krista, Crkve, Zajednice kršćanskog života. I tako će njegovo aktivno, djelotvorno poslanje biti sve plodnije i po njemu će se nastavljati Kristovo djelo spasenja svijet.

p. Slavko Pavin

Uvod

 

Zajednica kršćanskoga života međunarodno je udruženje kršćana: muškaraca i žena, odraslih i mladih, svih društvenih staleža koji žele izbližega nasljedovati Isusa Krista i surađivati s njim na izgradnji kraljevstva Božjega. Članovi ZKŽ-a tvore manje skupine, dijelove većih zajednica, organiziranih na regionalnoj i nacionalnoj razini, a svi oni zajedno tvore JEDNU Svjetsku zajednicu. ZKŽ je prisutan na svih pet kontinenata, u gotovo 60 zemalja svijeta.

 

Uvjereni smo da ZKŽ može mnogo toga ponuditi Crkvi i društvu u kojem živimo. Uloga Marijinih kongregacija u formiranju laika, radi služenja kraljevstvu Božjemu, tijekom razdoblja duljeg od 400 godina, dragocjena je baština ZKŽ-a. Međutim, Zajednica kršćanskoga života nije bila samo neko novo ime dano Marijinoj kongregaciji 1967. godine. Prema riječima oca Paulussena, ZKŽ je predstavljao preporod pokreta, gotovo nov početak.

 

Nov identitet ZKŽ-a izražen je Općim načelima, odobrenima 1971. i revidiranima 1990. godine. Međutim, od samoga početka osjećali smo nužnim dopuniti ovaj temeljni tekst i drugim dokumentima koji su izričitije izražavali proces formiranja svojstven ZKŽ-u.

 

Godine 1982. Svjetska zajednica prezentirala je Survey kao ključni dokument za davanje smjernica ZKŽ formaciji. Danas, iako prerađen, Survey ostaje mjerodavan za svaku analizu i opis rasta ZKŽ-a, upotrijebljenih sredstava i doprinosa različitih uloga u svakoj fazi njezina rasta.

 

Usprkos tome, postoji potreba za jasnijom prezentacijom poziva naših laika koji će obogatiti planove formacije naših nacionalnih zajednica i ojačati jedinstvo Svjetske zajednice. Svjetska skupština u Hong Kongu 1994. godine bila je posebice svjesna ovakve potrebe te je preporučila primjenu formacijskih planova (početnih i nastavnih) prema specifičnim kriterijima.

 

Prvi korak bio je da je međunarodna radna skupina sastavila kratak dokument Kriteriji za ZKŽ formaciju (Criteria for CLC Formation). Prva verzija dokumenta bila je prerađena u svjetlu međunarodnih skupova isusovaca i ZKŽ-a koji su održavani u Europi, Africi i Latinskoj Americi u razdoblju između 1995. i 1996. godine.[1] U prosincu 1996. ovo je objavljeno kao dopuna Progressiju (br. 45–46) tako da su ga nacionalne zajednice mogle iskušati i upotrijebiti kao radni dokument u svojim pripremama za iduću Svjetsku skupštinu u Brazilu.

 

Tijekom 1997. ExCo[2] je primio komentare i prijedloge u svezi s ovim dokumentom. Pomoću ovih priloga skupina stručnjaka ga je dovršila, ujednačila mu stil i uobličila ga u sadašnju verziju. Tako ga iznova nudimo Svjetskoj zajednici kao vrijedeći izraz našega obilježja – ignacijanske karizme. Vodeći računa o toliko mnogo raznovrsnih kultura, osjećali smo prikladnim ostaviti tekst kao “radni dokument” sposoban da obogati i da bude obogaćen formacijskim programima i iskustvima svake nacionalne zajednice. Tragajući za većom vjernošću našoj karizmi, nije nam se činilo uputnim pristupiti i formalnoj ratifikaciji teksta na Svjetskoj skupštini u Brazilu.

 

Ove su smjernice napisane za voditelje skupina, pomoćnike i za osobe odgovorne za formiranje ZKŽ-a. Njihovo veće iskustvo i znanje o načinu življenja ovakve zajednice olakšat će svakoj nacionalnoj zajednici prilagodbu sadržaja ovoga dokumenta etapama rasta njezinih članova.

 

Dokument se sastoji od dva dijela:

 

  1. Kriteriji za ZKŽ formaciju, i
  2. Proces rasta ZKŽ-a i Dodaci.

 

Radi boljega razumijevanja i korištenja dokumenta predlažemo sljedeća rješenja za tumačenje:

 

Osobna dimenzija ignacijanskoga procesa formacije

(poziv čovjeku)

 

Sv. Ignacije čvrsto je vjerovao da je svako stvorenje izvorno i jedinstveno djelo Stvoritelja. Svaka osoba stvorena na sliku i priliku Božju slobodno mu može uzvratiti ljubav. Ovi kriteriji formacije pomažu nam da među onima koji su odabrali ZKŽ kao način svojega življenja prepoznamo u kojoj se fazi osobnoga rasta nalaze i koji put i način svojega formiranja trebaju slijediti. Do sada je, u bogatoj povijesti ZKŽ-a, naglasak uglavnom bio na zajednici.

 

Dakle, ne gubeći nimalo od takva bogatstva, radi se o načinu gledanja na osobu sa sposobnošću za pohađanje ‘škole’ duhovnih vježba i življenju na način svojstven ZKŽ-u. Ignacijanska pedagogija obraća se svakome i pomaže svakome da uloži sve ono što on/ona jest i ima za služenje kraljevstvu nebeskom. U svrhu postizanja toga cilja svatko je pozvan živjeti u stavu raspoloživosti, uvijek spreman preispitati svoj osobni način djelovanja i razmišljanja, istodobno nastojeći stalno integrirati iskustvo, refleksiju i djelovanje[3]. Da bi bio vjeran takvu procesu formacije, ZKŽ želi formirati muškarce i žene koji se dragovoljno nude Gospodinu i Crkvi, spremne služiti kamo god ih pošalju. Ovi kriteriji sačinjavaju pozive na taj proces formacije.

Dar Duha Svetoga tijekom povijesti ZKŽ-a

 

Pod vodstvom Gospodina i njegova Duha formiranje ZKŽ-a postupno je ozakonjeno različitim dokumentima: onima Svjetske skupštine, Survey, revidiranim Općim načelima i u brojnim formacijskim planovima i programima. Ovi kriteriji oblikuju drugu stranicu povijesti Gospodinove nazočnosti i djelovanja[4]. Stoga ih ne bi trebalo smatrati dopunskima, nego skromnim pokušajem sažimanja najsuvremenijih milosti koje su obilježile naš put i koje su nas odvele korak dalje prema potpunu življenju karizme ZKŽ-a.

 

Dioništvo u zajedničkoj baštini

 

Povijest ZKŽ-a ispisana Duhom neodvojiva je od povijesti njezina apostolskog povezivanja s Družbom Isusovom i svim drugim vjerskim zajednicama ignacijanskoga nadahnuća, radi većega služenja i slave Božje. Ova suradnja između ZKŽ-a i Družbe Isusove s vremenom je sve više rasla.

 

Tako nakon 34. opće kongregacije Družbe Isusove[5] ova suradnja može ojačati zahvaljujući preporuci Družbe, osnivanjem ignacijanske apostolske mreže radi povećanja broja sudionika i institucija u službi Kristova poslanja.

 

Ove dokumente treba čitati i provoditi u praksi u svjetlu ove suradnje. Oni su namijenjeni svima uključenima u formaciju ZKŽ-a, a mnogi među njima su isusovci. Dijelimo s njima zajedničku baštinu duhovnih vježba, bogatstvo dugotrajne tradicije i želju da se obvežemo na poslanje, služenjem drugima.

KRITERIJI ZA FORMACIJU ZKŽ-A

 

  1. Nakana ovoga dokumenta jest opisati posebnost karizme ZKŽ-a.

Ona predstavlja osobit poziv unutar Crkve na koji njezini članovi odgovaraju sa životnim predanjem. Takav pristup izražava jednostavnost i bogatstvo ove karizme skrećući pozornost na njezine povijesne korijene i na kasnija obogaćenja. On se nipošto ne smatra iscrpnim prikazom predmeta ili preispitivanjem svih njegovih aspekata.

 

  1. Ovakvo predstavljanje temelji se na iskustvu nacionalnih zajednica, međutim, naš pristup ide i znatno dalje od onoga što se zapravo živi u ovoj ili onoj zajednici. Poziv u ZKŽ i njegova karizma ideal su i izazov svima nama. Svakako da su prilozi veoma iskusnih ZKŽ-ovaca nužni da bi se prijedlozi mogli ostvarivati u svakoj nacionalnoj zajednici. Međutim, svi mi također moramo nastaviti raditi neštedimice na zadatku obnove, prema našoj karizmi, u našemu osobnom životu i u životu naše Zajednice.

 

A. TRAŽENJE I NALAŽENJE SVOGA POZIVA U CRKVI

I. ZKŽ-ovac kao OSOBA

Osobni poziv

  1. Nadamo se da će svi članovi ZKŽ-a sudjelovati u Kristovu poslanju prema svomu vlastitom pozivu u Crkvi. “Naša zajednica sastavljena je od kršćana: muškaraca i žena, odraslih i mladih, svih društvenih položaja, koji žele izbližega nasljedovati Isusa Krista te surađivati s njim u izgradnji kraljevstva Božjeg, prepoznavši Zajednicu kršćanskog života kao svoj posebni poziv unutar Crkve” (ON 4).[6]
  2. Osnova formacije ZKŽ-a i obnove jest vrijednost svake osobe i uvjerenje da svatko ima božanski poziv koji obuhvaća sve dimenzije postojanja te osobe. Bog zove svakoga. Bog uzima inicijativu, no poštuje našu osobnu slobodu. Svaki pojedinac otkriva ovaj poziv slušanjem i prihvaćanjem Božjih želja. Ovaj Božji poziv osoban je poziv koji se otkriva u našim najdubljim stremljenjima i našim najvjerodostojnijim željama. Naš slobodan odgovor na Božji poziv daje značenje i dostojanstvo našemu postojanju.

 

  1. Shvaćanje našega osobnog, obiteljskog i društvenog života i rada kao odgovor na Gospodinov poziv oslobađa nas svake sklonosti da se fatalistički prepustimo situacijama u kojima se nalazimo. Jednako tako potaknuti smo reagirati protiv takva konformizma koji nam nastoji nametnuti takvo stanje i stil življenja.

 

  1. Svaka osoba nalazi u svomu vlastitom pozivu konkretan način življenja sveopćeg poziva u ljudskoj obitelji, poziva na zajedništvo s Ocem posredovanjem Sina u Duhu ljubavi. U ispunjenju svoga poslanja i odgovarajući s ljubavlju na Gospodinov poziv, pojedinac postupno ispunjava svoju sudbinu razvoja puna zajedništva s Bogom i s ljudskom obitelji.

 

  1. U ovom dokumentu ZKŽ je predstavljen kao osobit poziv unutar Crkve. Međutim, ovaj se poziv može shvatiti samo u svjetlu temeljnoga poziva svim kršćanima.

 

Kršćanski poziv

  1. Kršćanski život odgovor je na Isusov poziv da ga slijedimo i prepustimo se da nas njegov duh preobrazi. Takav je naum Oca koji nas je predodredio u Kristu[7]. Krist nas poziva da ga nasljedujemo, po milosti Duha Svetoga, dijeleći s njim iste one osjećaje i stavove kakve je i on imao u trenucima svoga života i smrti, izložene u Blaženstvima[8], tako da i mi možemo prijeći iz smrti u istinski život[9].

 

  1. Gospodin nas poziva na prisnost s njim[10] i na suradnju u njegovu poslanju naviještanja Radosne vijesti i promicanja kraljevstva Božjega[11].

 

  1. Odgovaramo na ovaj Gospodinov poziv u vjeri primajući s dobrodošlicom njegovu Riječ i dar njegova Duha kojim nas Otac posvećuje za poslanje Krista, svećenika, proroka i kralja. Krštenje je sakramentalni znak ovoga utjelovljenja unutar tijela Kristova – Crkve – zajednice njegovih sljedbenika.

 

  1. Mi prepoznajemo Božji poziv putem razvoja naših osobnih darova i okolnosti naše osobne i društvene povijesti u kojoj aktivno sudjelujemo.

 

  1. Kršćanski poziv jest poziv na preusmjerenje cjelokupnoga našeg života postavljanjem Isusa u njegovo središte. Kršćanski poziv nas nadahnjuje na odabir novoga načina življenja, na snagu za ustrajanjem i na radost naviještanja Radosne vijesti siromasima[12], da ljubimo i opraštamo.

 

  1. Kod odraslih, koji su već izabrali svoj obiteljski i profesionalni život, pitanje o načinu nasljedovanja Isusa utjecat će ponajprije na način kako žive svoju predanost da bi postigli duboku i postupnu preobrazbu svojih odnosa s drugima, svojih materijalnih sredstava i samih sebe. Ignacijanskim jezikom: odgovor na ovo pitanje vodi nas k dopuni ili obnovi našega života.

 

  1. Kod mladih, onih koji još nisu jasno definirali što žele biti ili raditi, pitanje o načinu nasljedovanja Isusa neće ih samo odvesti u nov način življenja, nego će im pomoći da slobodnije odlučuju o svojim životnim izborima (da osnuju obitelj, da žive u celibatu, svećeničkim ili vjerskim životom, svoje zvanje).

 

  1. Poziv je usko povezan s poslanjem. Kada kršćanin produbljuje svoje prijateljske veze s Gospodinom, on mu povjerava poslanje. Poziv vuče svoje podrijetlo od ulaska Boga u naš život i potrebno je izvjesno vrijeme za preobrazbu naših srdaca, vezujući ih potpuno za Krista. Poslanje koje im je Krist povjerio jest duboka, trajna i rastuća čežnja rođena iz ovakve veze[13].

 

  1. Članovi ZKŽ-a prepoznaju svoj osobni poziv unutar Crkve u ovomu osobitom obliku kršćanskog života. Takav specifičan poziv članova ZKŽ-a usko je povezan s rasuđivanjem o njihovu apostolskom poslanju, tj. vrsti služenja koje je svaki kršćanin pozvan pružiti Crkvi u evangelizaciji svijeta.

 

Specifičnosti poziva u ZKŽ-u

  1. Specifičnosti ZKŽ poziva izražavaju univerzalan kršćanski poziv putem tri glavna obilježja:

  

Ignacijanski poziv

  1. Karizma i duhovnost ZKŽ-a ignacijanskoga su karaktera. Tako su Duhovne vježbe sv. Ignacija i specifičan izvor ove karizme i karakteristično sredstvo duhovnosti ZKŽ-a[14].

 

  1. Opća načela naglašavaju ignacijanski karakter ZKŽ-a upotrebom izraza koji se odnose na iskustvo duhovnih vježba ili na ignacijansku karizmu, u cijelomu tekstu. Ona naglašavaju središnju ulogu Isusa Krista. Njihovo izričito pozivanje na ignacijansko podrijetlo ZKŽ načina postupanja i važnost apostolskoga rasuđivanja u otvaranju samoga sebe najprečim/najhitnijim i univerzalnim pozivima Gospodina pojašnjavaju kako rasuđivanje treba postati normalan način odlučivanja.

 

  1. ZKŽ način življenja oblikovan je obilježjima ignacijanske kristologije: ozbiljan i jednostavan, u solidarnosti sa siromasima i onima koje je društvo odbacilo, integriranjem kontemplacije i djelovanja, u svim stvarima, živeći živote ljubavi i služenja unutar Crkve, uvijek u duhu rasuđivanja. Ova ignacijanska kristologija izvire iz kontemplacije o Utjelovljenju koje otkriva Isusovo poslanje. Ona izvire iz kontemplacije o Isusu, poslana od Oca da spasi svijet; koji osobno odabire ljude i poziva na suradnju, među osobama koje se prepoznaju kao slabi i grješnici. Ona potječe iz nasljedovanja Isusa, Vječnoga Kralja, koji se ‘oplijenio’[15] da bi živio životom siromaštva i poniznosti te sjedinjena s njim u njegovoj muci i uskrsnuću kada snaga Duha Svetoga suobličava Crkvu tijelu Kristovu.

 

  1. Ignacijanska duhovnost također pojašnjava marijanski karakter karizme ZKŽ-a. Marijina uloga u Zajednici istovjetna je onoj u Duhovnim vježbama i duhovnom iskustvu sv. Ignacija. Isusova Majka stalno je nazočna uz svoga Sina kao posrednik i nadahnuće te uzor odgovora na njegov poziv i suradnju s njim u njegovu poslanju.

 

  1. U svjetlu temeljnoga doživljavanja duhovnih vježba ZKŽ svojom vizijom integrira vjeru i život u svakoj dimenziji: osobnoj, društvenoj, profesionalnoj, političkoj i crkvenoj.

 

  1. Duhovnost duhovnih vježba jača razlikovni karakter ovoga kršćanskog poziva.

 

  1. ê Ignacijanski magis određuje stil našega odgovora na sveopći poziv na svetost, tragajući za “većom slavom Božjom”, nasljedovanjem Isusa Krista izbližega[16] putem “prikazanja veće vrijednosti i važnosti”[17].

 

  1. ê Krist se štoviše otkriva u ignacijanskoj duhovnosti kao “čovjek za druge” i nasljedovati ga znači služiti svojoj braći i sestrama. Članovi ZKŽ-a su kršćani koji “žele nasljedovati Isusa Krista izbližega i surađivati s njim na izgradnji Kraljevstva”[18].

 

  1. ê Konačno, duhovne vježbe te stoga i naša duhovnost naglašavaju crkveno obilježje apostolskoga služenja. U mjeri u kojoj je to poslanje dobiveno od Krista, ono se prenosi posredovanjem Crkve. “Jedinstvo s Kristom vodi k jedinstvu s Crkvom u kojoj Krist ovdje i sada nastavlja svoje spasiteljsko poslanje”[19].

 

  1. Ignacijanski karakter ZKŽ-a[20] i njegovih članova izražava se u redovitoj provedbi ignacijanskoga načina molitve, ispita, vrednovanja i apostolskoga rasuđivanja (osobnoga i u zajednici) te čestim sudjelovanjem u sakramentima.

Zajednički poziv[21]

 

  1. Članovi ZKŽ-a žive ignacijansku duhovnost u zajednici. Pomoć braće i sestara, dionika istoga poziva, neophodan je za naš rast u vjernosti našemu pozivu i poslanju. Osim toga, sama zajednica je konstitutivni element apostolskoga svjedočenja ZKŽ-a.

 

  1. “Da bismo djelotvornije pripremili svoje članove za apostolsko svjedočenje i služenje, posebice u svagdanjoj sredini, mi okupljamo u Zajednicu ljude koji osjećaju jaču potrebu ujediniti svoj ljudski život – u svem njegovu opsegu – s puninom svoje kršćanske vjere, u skladu s našom karizmom.”[22]

 

Laički poziv

 

  1. Opća načela definiraju ZKŽ kao udrugu, ali ne laika nego vjernika: “Našu zajednicu čine kršćani: muškarci i žene, odrasli i mladi, svih društvenih staleža…”[23]

 

  1. Međutim, sa zrelošću, u vrijeme trajnoga predanja, poziv u ZKŽ specifično je laički, sa svojim ciljevima i značajkama: “Nastojimo postići to jedinstvo života kao odgovor na poziv Krista Gospodina iz nutrine svijeta u kojemu živimo.”[24]

 

Profil člana ZKŽ-a

 

  1. Poziv u ZKŽ pretpostavlja određene uvjete, uglavnom one nužne za provedbu duhovnih vježba. Ova sposobnost prepoznaje se po značajkama koje omogućuju pojedincu susret s Bogom. Za opis takve sposobnosti sv. Ignacije koristi izraz “tener subiecto”. Tener subiecto ima dinamičko značenje: pojedinac postupno postaje “subiecto” (raspoloživ) ili, naprotiv, neraspoloživ; možemo napredovati ili nazadovati, no nikad nismo statični, nikad ne ostajemo na istomu mjestu.

 

  1. Napomene[25] nam nude sliku odrasla egzercitanta. Ova je slika ponekad polazište, a ponekad odredište. To su minimalni uvjeti, koje je Ignacije ustanovio, da se osoba upusti u pustolovinu kao i, potpunije, u posljedicu takva pothvata. Drugim riječima, karakteristična obilježja koja određuju prikladna pojedinca trebaju na neki način biti nazočna od samoga početka. Ignacije je duhovne vježbe prilagodio svakom pojedincu, ali je istodobno preporučio da pitanje izbora ne treba staviti pred svakoga bez razlike. Štoviše, u opisu egzercitanta i uvjeta potrebnih za provedbu duhovnih vježba Ignacije pretpostavlja da tko god poželi imati ovo iskustvo, želi povrh svega “ljubiti i služiti Božanskom Veličanstvu”[26]. To su i razlikovna obilježja pojedinca najprikladnijega da postane članom ZKŽ-a.

 

  1. Ove osobne značajke, koje trebaju na neki način biti nazočne od samoga početka ignacijanskog iskustva, mogu se uvrstiti u dvije kategorije.

 

S ljudskoga stajališta:

 

­      sposoban za suočavanje sa stvarnošću, osjetljiv na društveni i politički svijet u kojemu živi, sposoban za komunikaciju i služenje drugima na određen način

 

­      s gorućim čežnjama da vodi strastven i dinamičan život, čak i ako su ovi ideali barem kratkotrajno pomiješani s osobnim ambicijama

 

­      nije samozadovoljan sa svojim malim svijetom, nego je spreman mijenjati svoja stajališta i način življenja.

 

S obzirom na njihovo iskustvo Boga:

 

­      potaknut čežnjom[27] da susretne i nasljeduje Isusa Krista[28]

­      u ljubavi s Isusom i s njegovim poslanjem, težeći k dubljem osobnom odnosu s njim koji će, bude li nužno, preusmjeriti i ispraviti njihove potrebe i težnje te iscijeliti njihove rane i slabosti

 

­      svjesnost o grješnosti, ali Krist nas ljubi i odabrao nas je

 

­      otvorenost prema potrebama drugih, spremnost da im se služi i na udruživanje sa svima koji nastoje izgraditi čovječniji i božanskiji svijet

 

­      svijest da smo odgovorni članovi Crkve, poistovjećeni s njezinom porukom i predani njezinu poslanju.

 

 

Traženje i nalaženje svoga osobnog poziva u ZKŽ-u

 

  1. Formacija laika treba ih dovesti do sve jasnijega otkrića njihova poziva i sve veće spremnosti da ga žive i da tako ispunjavaju svoje poslanje.[29]

 

  1. U procesu otkrivanja je li neki pojedinac pozvan u zajednicu ZKŽ-a ili nije treba razmotriti dvije stvari. Prvo, je li osoba koja se nada življenju toga poziva raspoloživa na prikladan način i, drugo, ako jest, kako se to može ojačati i kako pomoći osobi da prepozna Božji poziv da prigrli način življenja u ZKŽ-u. Ovi elementi procesa formacije u ZKŽ-u u svezi poziva temelje se uglavnom na duhovnim vježbama.[30]

 

Ključna uloga duhovnih vježba u rasuđivanju o pozivu

 

  1. Rasuđivanje o određenom pozivu u ZKŽ-u obavlja se uglavnom tijekom duhovnih vježba gdje pojedinac, osim osnovnih perspektiva koje određuju odabir kršćanskoga načina življenja, nalazi i etape rasuđivanja poziva.

 

  1. Duhovne vježbe su temeljne i bitne za življenje ZKŽ poziva. One su “izvor i osebujno sredstvo naše duhovnosti”.[31] Stoga ne možemo razumjeti, a još manje živjeti ZKŽ poziv bez iskustva duhovnih vježba.

 

  1. Na početku knjige Duhovne vježbe sv. Ignacije određuje što on smatra metodom kojom ga je Bog nadahnuo, zahvaljujući kojoj može pomoći mnogima: “…pod imenom duhovnih vježba razumijevamo sve načine ispitivanja savjesti, razmišljanja, razmatranja, usmene i mislene molitve i drugih duhovnih čina, kako ćemo to kasnije reći.”[32]

 

  1. Za Ignacija duhovne vježbe su različiti načini ‘vježbanja’ duha. On opravdava svoju definiciju obrazloženjem: “Jer, kao što su šetanje, hodanje i trčanje tjelesne vježbe, tako je i naziv ‘duhovne vježbe’ dan svakom načinu pripreme i odlučivanja neke duše da se riješi svih nepoćudnih navezanosti, tako da jednom kad ih se riješi takva osoba može tragati i naći Božansku volju, sklona iskoristiti svoj život za dobro duše.”

 

  1. Stoga je za Ignacija jasno da baš kao što tijelo, koje ne vježba, gubi svoju žustrost i pokretljivost, tako je i s duhom kojemu također treba vježba da dade najbolje od sebe i zadovolji svoje najdublje čežnje za ispunjenjem.

 

  1. Zajednica kršćanskoga života, vjerna ignacijanskom duhu koji je nadahnjuje, želi da njezini članovi budu žustri duhom, vježbajući se stalno u slušanju Božjega poziva i spremno odgovarajući na njega cijelim svojim bićem.

 

  1. Izvorno iskustvo potpunih duhovnih vježba, kako ih je zamislio sv. Ignacije, obuhvaća razdoblje od oko mjesec dana, provedeno u šutnji, razgovarajući samo s voditeljem ili duhovnim pratiteljem. U tomu kontekstu egzercitant može doživjeti, prema Ignacijevu prijedlogu, različite načine moljenja, preispitivanja samoga sebe i kontempliranja, razmišljanja i time će se ‘okoristiti’, postajući tako osjetljiv na ono što Gospodin želi u smislu poziva i apostolskoga djelovanja.

 

  1. Nakon četiri tjedna duhovnih vježba, nakon što se suočio s činjenicom da je grješnik, ali i da ga, unatoč tome, Bog ljubi, egzercitant biva smješten pred osobu Isusa Krista s kojim će nastaviti rasti u prisnosti, raspoloživ da bude i da čini u svijetu ono što Isus jest i što čini, čak i prihvaćajući posljedice toga.

 

  1. Još u Ignacijevo vrijeme, a u suvremenim uvjetima življenja čak i više, često nije moguće, naročito laicima, ostvariti iskustvo duhovnih vježba u trideset dana. Iz toga razloga duhovne se vježbe mogu prilagoditi različitim uvjetima svake osobe, podijeliti ih na po tjednima ili ih obavljati u svakodnevici, međutim ozbiljno, ne previdjevši nijedan korak Ignacijevih napomena. Ove vježbe, prilagođene po fazama ili običnom životu, doista jesu ignacijansko iskustvo.

 

  1. Nakon što se prođu i usvoje duhovne vježbe, glavni njihov plod jest nov stil života. Ono što se živi tijekom četiri tjedna – u smislu blizine Isusovoj osobi i njegova načina življenja, u smislu učenja kako da se razlikuju kretanja Duha u svakodnevnom životu, u smislu postizanja “kontemplativnosti u akciji” – sve to preoblikuje stil života dotične osobe pa ona biva i djeluje sve više prema željama Gospodina za izgradnju njegova kraljevstva.

 

  1. ZKŽ se nada da su njezini članovi, ljudi molitve, u stanju slušati Gospodinove želje i da su u stanju razlikovati između mnogih životnih poziva najprikladnijih za izgradnju kraljevstva Božjega. Stoga ZKŽ stavlja na raspolaganje školu duhovnih vježba koja je, prema Ignacijevu pismu Manuelu Mioni, “najbolje od onoga što sam bio u stanju smisliti, doživjeti i shvatiti u ovom životu, kako radi pomaganja nekome da postigne najbolje što može, tako i što sam mogao dati prednost, pomoć i korist mnogim drugima”. [33]

 

  1. Stoga za članove ZKŽ-a duhovne vježbe nisu iskustvo odabira koje treba ili ne treba doživjeti ili, koje kad se jednom prođe, spada u arhiv prošlosti. One su osnovno, preporađajuće iskustvo, sastavni dio samoga poziva. To je, s druge strane, iskustvo kojemu će se uvijek trebati vraćati i čije učinke na svaku osobu stalno iznova treba njegovati i obnavljati.

 

  1. Duhovne vježbe nisu iskustvo s kojim apostolski život postiže svoj vrhunac, nego su radije početno, odlučujuće iskustvo za osoban apostolski izbor koji osoba zatim živi cijeli svoj život.

 

Razine Božjega poziva

 

OČEV poziv na život: Divno je biti čovjek

 

  1. Kad nas Otac stvara, onda on zove nas, muškarce i žene, da živimo potpuno na sliku Božju[34], da se plodimo i množimo, da napunimo zemlju i zagospodarimo njome te da prepoznamo temeljno dobro u svim stvarima. Konačno, Novi zavjet otkriva svu divotu ljudskoga bića koje je, stvoreno u Kristu, pozvano na božanski život u zajedništvu s Ocem, preko Sina, u Duhu ljubavi.

 

  1. Načelo i temelj podsjećaju nas da smo pozvani na dijalog, prepoznavanje darova i Božje nazočnosti u svemu – u zdravlju i u bolesti, bogatstvu i siromaštvu – i odgovoriti poput Isusa, s veličanjem, poštovanjem i služenjem.[35]

 

  1. Prvi tjedan vodi nas k suočavanju s Božjim planom za nas i sa stvarnošću grijeha i smrti, razlikovnih obilježja našega osobnog i kolektivnog postojanja. U dijalogu milosti spoznajemo i skrušeno priznajemo svoju grješnost i zatim, puni povjerenja i zahvalnosti, primamo oproštenje od Boga koji nas spašava preko Isusa Krista. Iskustvo ljubavi Kristove, koji je umro na križu da bi nam dao nov život u svom Duhu, poziva egzercitante da se upitaju: Što mogu učiniti za Krista? i nastaviti tako u Drugi tjedan.

 

  1. Svakoga dana produljujemo ovaj živi dijalog s ispitivanjem savjesti kada prepoznajemo dobročinstva primljena u stvarima, ljudima i događajima.[36]To je način življenja dan za danom kontemplacije Kako postići ljubav koja nas potiče da se pitamo “…za unutarnju spoznaju svih dobročinstava koje sam primio, od Boga da ih… da uzmognem u svemu uzvratiti tu ljubav i služiti njegovu Božanskom Veličanstvu”.[37]

 

Isus Krist nas zove k sebi, da ga nasljedujemo

 

  1. Iskustvo da nas Krist spašava i oslobađa od ropstva grijehu[38] budi u nama čežnju za potpunim predanjem tako da mu služimo i slušamo njegov poziv na suradnju, u izgradnji njegova kraljevstva.[39] Zapravo, Vječni Kralj nas zove da ostanemo i radimo s njim, da ga nasljedujemo u njegovoj patnji i slavi. Ostati s Isusom i nasljedovati ga u radu na uspostavi njegova kraljevstva jest jedan i nedjeljiv izbor. Nasljedovati Gospodina znači htjeti bolje ga upoznati, gorljivije ljubiti i slijediti ga izbližega u njegovu poslanju.[40] To je cilj svih kontemplacija u duhovnim vježbama.

 

  1. Ovaj izbor za Krista i za suradnju za njegovo kraljevstvo znači, u ignacijanskoj duhovnosti, odabir cjelokupnoga Krista. Znati, ljubiti i služiti njegovoj braći i sestrama – to znači gorljivije ljubiti i nasljedovati Krista izbližega koji jest “istinski život”.[41] Valja ga također veličati (sve mu podložiti) i doprinijeti pomirenju svega s njim i u njemu pa da Otac može biti sve u svemu.[42]

 

  1. ZKŽ je potpuno prožet ovim velikim izborom: s čežnjom za nasljedovanjem Isusa Krista izbližega i suradnjom s njim u izgradnji njegova kraljevstva.[43]

 

DUH SVETI nas usmjerava k sve većoj vjernosti u nasljedovanju Krista

 

  1. Ignacije je bio takav da je volio učiti iz iskustva. Njegova duhovnost se ne temelji na apstraktnim načelima savršenstva, nego na konkretnosti Boga, bliskoga i transcendentnoga, kojega doživljavamo u životu. Sudionici u duhovnih vježbama trebaju se pripremiti za donošenje najvažnije odluke, “nalaženja onoga statusa života koji nam je Bog, naš Gospodin, predložio”[44], pomoću veoma konkretne metodologije: kontemplacije o Kristovu životu. Istodobno valja biti pozoran i budan glede vlastitih osjećaja i nutarnjih previranja putem kojih Duh Sveti govori i potiče.

 

  1. Iskustvo duhovne utjehe i suhoće te razlikovanja duhova[45] također igra temeljnu ulogu u ignacijanskom odabiru. Niz meditacija i pravila za odabir[46] ima za cilj razjasniti ova iskustva i tako nas dovesti do rasuđivanja. Međutim, oni se uvijek bave stvarnim iskustvima, a ne apstraktnim željama jer je Ignacije zadovoljan samo ako “Stvoritelj neposredno saobraća sa svojim stvorenjem, a stvorenje sa svojim Stvoriteljem i Gospodinom”.[47]

 

Faze u rasuđivanju o pozivu

 

  1. Ignacije govori o tome da trebamo zdravo i dobro “odabrati svoj životni stalež i način življenja”. Taj “odabir” treba biti slobodan i velikodušan odgovor s naše strane na Božji “zov na poziv”. Ignacije nam pokazuje put da se iznutra stavimo na raspolaganje, da slušamo Božji poziv i kako da se vladamo ovisno o načinu na koji se Bog očituje.

 

  1. Možemo razlikovati između dva cilja:

 

ê       razlikovanje “životnoga staleža”: živjeti kao laik (u ZKŽ-u ili negdje drugdje), svećenstvo ili vjerski život

 

ê       razlikovanje “načina življenja”.[48] Ključni element u ovomu rasuđivanju jest odnos između osobe i mogućih konteksta življenja te osobe: obitelj, prijatelji, zajednica, studij ili rad… Nije svaki kontekst prikladan za osobni rast niti za rast u slobodi potrebnoj za razlikovanje stilova življenja. Trebamo olakšati to rasuđivanje o stilovima življenja koji potiču rast. Često dolazi do zastoja u razvoju radi nedostatka pažnje u prvim etapama razvoja.

 

  1. Rasuđivanje o pozivu je proces koji se odvija u fazama i koji je neophodno slijediti i razumjeti. Ove faze nisu pravocrtne, nego je među njima dinamičko kretanje milosti i slobode.

 

  1. Najprije moramo biti u odgovarajućem stanju (raspoloženju), usvajanjem određenih duhovnih stavova koji su preduvjeti za dobar odabir:

 

  • prilagodba Kristovim kriterijima[49]
  • čvrsta odluka da ću slijediti volju Božju[50]
  • naši osjećaji usredotočeni su na Boga tako da ljubimo Isusa slobodnim gorljivim srcem:

 

  1. Ÿ na “prvom stupnju poniznosti” činimo temeljni izbor: “…da se u svemu podložim zakonu Boga, našega Gospodina, i to tako da se i ne upuštam u razmišljanje da li da prekršim koju zapovijed, bilo Božju, bilo ljudsku koja me veže pod smrtni grijeh”[51]

 

  1. Ÿ na “drugom stupnju poniznosti” osjećamo nenavezanost i slobodu s obzirom na sve stvorene stvari, do točke da nismo u stanju ni pod kakvim uvjetima predvidjeti neki laki grijeh i da se tako svjesno opiremo Božjemu pozivu, čak i u malim stvarima[52]

 

  1. Ÿ na “trećem stupnju poniznosti” tražimo magis, poistovjećujući se sve više s Duhom siromašna i ponizna Krista.[53]

 

  1. S druge strane, moramo pozorno tragati za očitovanjem Božje volje:

 

  • razmišljajući, u njegovoj nazočnosti, o ciljevima odabira te o prednostima i nedostacima svakoga odabira u svjetlu vjere
  • budno prateći promjene svojega raspoloženja (pokrete) i njihove učinke (utjehu ili suhoću) kako bismo prosudili kojim nas putem Bog pokreće
  • moleći se gorljivo Gospodinu da nam obznani svoju volju.

 

Priprava i potvrda izbora učinjena tijekom duhovnih vježba

 

  1. Prema ignacijanskoj tradiciji, duhovne vježbe jesu najbolje vrijeme za rasuđivanje o našemu pozivu. Međutim, kao što je Ignacije dobro znao, ne možemo obavljati duhovne vježbe sa željom da odaberemo naš životni status bez dobre priprave. Ova priprava može trajati razumno vremensko razdoblje, ali ne smije se protezati unedogled, da nam izbor ne bi postao nemogućim. Premda su Treći i Četvrti tjedan duhovnih vježba već vrijeme potvrde izbora iz Drugoga tjedna, također je dobro imati vremena za potvrdu i da doživimo izričitije Gospodinov poziv pomoću onoga što nam se događa iznutra i izvana u našem doticaju sa svijetom.

 

  1. Za vrijeme priprave, kao i tijekom razdoblja potvrde, Ignacije nas poziva da se postavimo u različite situacije, koje on naziva iskustvima ili početničkim stažom (probations), i da nas duhovno prati netko tko nam može pomoći da raspoznamo Božji poziv.

 

 

Korištenje iskustava probacije

 

  1. Kao priprava za duhovne vježbe koje uključuju izbor, ova iskustva nisu samo stvarno služenje, nego ona mogu povrh svega postaviti osobu u povoljan kontekst da postane svjesna novih Gospodinovih poziva. Kao priprava i potvrda izbora važno je opažati sva duhovna kretanja i njihove učinke, kako sv. Ignacije navodi u drugom vremenu za dobar izbor.[54]

 

  1. Kod takvih iskustava, koja mogu biti veoma dirljiva,[55] nastojimo postati ranjivi u odnosu na volju Gospodnju, u zajednici i pomoću zajednice. Ova nas ranjivost pripravlja za učinjen izbor, a njezine nas posljedice utvrđuju u njemu.

 

  1. Neka moguća područja iskustva:

 

s      iskustva izlaganja svijetu patnje i siromaštva

 

s      sudjelovanje u apostolskim djelatnostima i služenju, u situacijama koje se razlikuju od uobičajenih situacija sa zaštitom, da bismo doživjeli naše vlastite kvalitete i pomanjkanja i, povrh svega, da možemo dubinski živjeti slobodno darivanje samoga sebe

 

s      upuštajući se u izučavanja i obrazovne programe s jasnom apostolskom nakanom: samo radi “pomaganja dušama…”

  • škola molitve kao priprava za iskustvo duhovnih vježba počinje pronalaženjem duhovnog vodstva, sudjelovanjem na duhovnim obnovama i kraćim duhovnim vježbama

 

  1. Odabir iskustava ili početničkoga staža i načina njihova predočavanja ovisit će o stupnju rasuđivanja o pozivu koji je osoba dosegla. Stoga je veoma važno razmotriti starosnu dob pojedinca koji razmatra svoj poziv u ZKŽ-u. Za odrasle laike, s već definiranim statusom življenja, predložena iskustva će se razlikovati od onih predloženih mlađim ljudima čije će rasuđivanje o pozivu biti u njihovu statusu življenja.

Pojedinačno duhovno vodstvo

 

  1. Duhovno se vodstvo ne sastoji od pitanja za savjet, još manje od pitanja što trebamo činiti. To je stvar dijeljenja naših iskustava s nekim da bismo bolje čuli što nam Bog govori i što želi. Voditelj nam povremeno može dati objašnjenje ili ponuditi savjet, ali ovakve prilike trebaju biti prije iznimka nego pravilo. Duhovno vodstvo jest neophodan dio traganja i nalaženja našega istinskog poziva.[56] Ono je naročito korisno prije i nakon godišnjih duhovnih vježba.

B.  raspoloživost za poslanje

 

Značenje poslanja

Isusovo poslanje[57]

 

  1. U evanđeljima, posebice u Ivanovu, Isus se predstavlja kao onaj kojega je poslao Otac. Poslanje je točno ono što daje smisao njegovu životu i njegovoj nazočnosti među nama tako da ne možemo shvatiti Isusovu osobu osim pomoću ovoga poslanja koje mu je Otac povjerio. S druge strane, poslanje nije nešto što pripada Isusu; to je dar koji je dobio od Oca.[58]

 

  1. Isus živi ovo poslanje u potpunu zajedništvu s Ocem.[59] Iz toga razloga najprisnija Isusova stvarnost jest njegovo sinovstvo. Njegov život jest Očev, koji mu je Otac dao.[60] To je život koji će dati čovječanstvu; tako će i vjernici biti oni koji žive životom Sina.[61]

 

  1. Poslanje Isusa, Sina Božjega, jest poslanje koje mu je Otac povjerio. Isus zna da on nije vlasnik ovoga poslanja: Nije došao na ovaj svijet “sam od sebe”, nego radi provedbe svojega poslanja, jer su Otac i on jedno, i žive u potpunu zajedništvu s Duhom Svetim (Bog je Trojstvo i zajedništvo).[62]

 

  1. Točan cilj ovoga poslanja bit će da se svi muškarci i žene, koje Otac ljubi, sjedine s trojednim Bogom: već sada smo pozvani da živimo u punini Boga samoga.[63] Isus jest glasonoša i istodobno glas.[64]

 

Poslanje Crkve

 

  1. Crkva je “zajednica svih onih koji u vjeri Isusa smatraju Spasiteljem i izvorom jedinstva i mira”; “koju je ustanovio i izgradio Bog da bude vidljiv sakrament novoga spasenjskog jedinstva”.[65] Crkva jest sakrament spasenja u konkretnoj povijesti našega svijeta.[66]

 

  1. Djelovanjem Duha Svetoga Crkva predstavlja Isusove ruke i stopala, Uzašloga i Živoga. Crkva provodi isto poslanje kao i Sin. Crkva je sakrament poslanja Sina koji, potaknut Duhom Svetim, putuje tijekom povijesti prema punini zajedništva sviju s Kristom i, u istom Duhu, prema punini života s Ocem. Bez poslanja Sina Crkva bi bila ništavna, izgubila bi svoje značenje.[67]

 

Sakramentalna dimenzija poslanja

 

  1. Isus jest sakrament Očeve ljubavi; Crkva, Isusov sakrament, jest život i spasenje za cijelo čovječanstvo. Očev poziv, rođen iz ljubavi, provodi se učinkovito u Isusu i njegovu poslanju; Isusov poziv na ljubav provodi se učinkovito u Crkvi i njezinim poslanjem. A ovo poslanje Crkve razvija se u poslanju onih koje je Otac pozvao i sabrao s ljubavlju prema Crkvi.

 

  1. Svaki kršćanin ponajprije je osoba zahvaćena Božjom ljubavi. Ovaj odnos s Gospodinom (poziv) poprima konkretan oblik i razvit će se učinkovito točno kada kršćani prime Duha Svetoga i kad budu poslani u poslanje, u svijet, unutar Crkve i putem Crkve.

 

  1. U skladu sa svojstvenošću svake karizme koja se javlja u kršćanskoj zajednici, Crkva povjerava Isusovo poslanje svim kršćanima. Da bi

to doista bilo poslanje, treba ga izraziti osebujnim znacima. Poslanje koje nam je povjerio Otac ostvaruje se putem nas, putem Isusova tijela. Poslanje koje nam je povjerio Isus ostvaruju članovi Crkve. Poslanje svakoga člana skupine vjernika te lokalne Crkve provodi se putem vidljivih znakova primjerenih svakoj situaciji. Svaka crkvena karizma izrazit će ‘poslanje’ na sebi svojstven način.[68]

 

  1. Poslanje podrazumijeva nekoga koji šalje i nekoga koji je poslan radi provedbe Isusova poslanja u Crkvi i putem Crkve.

 

Proročka dimenzija poslanja

 

  1. Isusovo poslanje objašnjeno je i shvaćeno u spisima Novoga zavjeta kao proročko poslanje. Isus je “prorok” par excellence[69] koji svojim riječima i svojim vladanjem (riječ + djelo) provodi poslanje koje mu je povjerio Otac. Poslanje nije tek način razmišljanja ili način bivstvovanja u svijetu, nego radije osobita djela[70]i riječi.[71] Isusovi učenici pozvani su, prema Isusovu učenju, na proročko vladanje.[72]

 

  1. Svaki kršćanin posvećen[73] je za ovo proročko poslanje. To je pravi smisao pomazanja u obredu krštenja.[74] Duh Sveti pomazuje osobu

(krštenika) i pečati je neizbrisivim pečatom.[75] S ovim pomazanjem kršćanin može ponavljati Isusove riječi: “Duh Jahve Gospoda na meni je jer me Jahve pomaza, posla me da Radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena, da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje sužnjevima; da navijestim godinu milosti Jahvine…”[76] Tako, s krsnom vodom i pomazanjem mirisavim uljem (krizmom) krštenik ima udjela u poslanju Isusa Krista, našega Spasitelja i Mesije.[77]

 

Ključne dimenzije poslanja

 

  1. Biti kršćanin podrazumijeva učeništvo i primitak proročkoga poslanja, poslanja s mnogo aspekata. Ponekad je najvažnije prenijeti nadu i smisao života muškarcima i ženama u svijetu, ali nema sumnje da će u mnogim slučajevima to također značiti osudu i neustrašiv govor. To pretpostavlja način življenja i razmišljanja, način na koji se suočavamo s izazovima života u svojoj obitelji, u društvenom, političkom i profesionalnom kontekstu. Zato nije dostatno samo biti nazočan; kršćani su naime tamo kao proroci, da navješćuju djelima i riječima prisutnost kraljevstva Božjega.

 

Marija – uzor poslanja

 

  1. Prema Božjemu naumu, Marija je imala ključnu ulogu u poslanju Božjega Sina[78]. Marija je odabrana Božjom neizmjernom ljubavlju. Bila je pozvana (poziv) i poslana na ispunjenje poslanja rodivši nam Sina.

 

  1. Marija je prihvatila poziv i odmah je krenula (djelo) priopćiti Radosnu vijest (riječ) Elizabeti. Prihvaćanje ovoga otajstva obilježilo je cijeli njezin život.[79] Ona je bila ponajprije prvi vjernik, prvi kršćanin.[80] U Mariji se ispunjavaju sve nade i čežnje siromaha za spasenjem koji se uzdaju u Božju ljubav. Marija je bila “Jahvin siromah”[81] koji je, usred svoga stvarnog siromaštva, usredotočio sve svoje nade samo na Boga. Njezin stil življenja, siromašan i jednostavan, bio je proročka gesta.[82]

 

Područje poslanja ZKŽ-a

 

  1. U skladu sa smjernicama II. vatikanskog sabora, laičko poslanje unutar ZKŽ-a ne treba shvatiti u ograničenu smislu. Područje poslanja ZKŽ-a neograničeno je. Ono se proteže na Crkvu i na svijet, na služenje pojedincima i društvu, nastojanjem da se dosegne srce svakoga pojedinca i promijene nepravedne strukture, donoseći evanđelje svakome, u svakoj situaciji i okolnosti.[83]

 

  1. S obzirom na laički karakter ZKŽ poziva i na današnju situaciju u svijetu, obilježenu teškom nepravdom struktura i marginalizacijom velikoga dijela ljudske obitelji koji žive u siromaštvu i bijedi, služenje kojemu ZKŽ treba dati prednost, u svjetlu svoga prioritetnog izbora za siromahe, jest promidžba pravde.

 

  1. Ljubav Božja potiče nas, članove ZKŽ-a, na preobražaj svijeta tako da sva Božja djeca mogu živjeti dostojno čovjeka. Trebali bismo pokušati vidjeti Isusa u svakom muškarcu i ženi jer se Isus poistovjetio sa svakim, posebice s najpotrebitijima.[84] Predanje borbi za slobodu i pravdu ima za nas smisla samo tako dugo dok nas na to motivira Duh Kristov, kao izraz vjere i ljubavi.

 

  1. Borba za pravičnost poprima različite oblike u skladu s regionalnim i kulturnim uvjetima i različitim društveno-političkim situacijama. Ovaj prioritet međutim treba iskazati našim stilom i standardom življenja. U duhovnim vježbama molimo za milost nasljedovanja Isusa, siromašna i ponizna, nadajući se da će nam Gospodin udijeliti takvu milost. Zato vjera u Isusa znači nasljedovati ga izbližega; biti dionik u njegovu siromaštvu znači živjeti životom vjere koja promiče pravdu i zalaže se za siromahe. Jednostavan stil življenja čuva našu apostolsku slobodu, izražava našu solidarnost sa siromasima i daje našoj vjeri vjerodostojnost. Ova opcija ne može ostati teoretska. Ignacije, govoreći o siromaštvu, moli isusovce da “…svi u datim prilikama trebaju osjetiti neke njegove učinke”.[85]

 

  1. Stoga je promicanje pravde sastavni dio širega konteksta evangelizacije, naviještanja Isusa Krista i njegova kraljevstva.

 

Razvoj poslanja u ZKŽ-u

 

  1. ZKŽ, kao zajednica, prima određenu karizmu (ignacijansku) u služenju poslanju Crkve. Izražava je slanjem svojih članova u poslanje, plod zajedničkoga apostolskog rasuđivanja, u specifičnim oblicima apostolata. Neće uvijek biti lako to činiti, ali jedno je sigurno: oni koji su odabrali ignacijansku karizmu su, povrh svega, apostoli u poslanju Crkve i stoga ih šalje zajednica koja dijeli njihov specifičan poziv. Njihovo je pravo da znaju kako ih zajednica izričito šalje, prateći istodobno odvijanje apostolskoga rasuđivanja i poslanja.

 

Pojedinačno poslanje

  1. U odnosu s drugima i obraćajući pozornost na znakove vremena, osobe raspoložive na taj način potaknute su na otvaranje svojih srdaca potrebama muškaraca i žena u svijetu. Iz ovoga doticaja sa stvarnošću javljaju se osobni pozivi koji vode u specifične načine nasljedovanja Gospodina.

 

  1. Poziv na nasljedovanje (poziv) ostvarit će se konkretno na način na koji osobno odgovorimo na ove pozive. Početni poziv na nasljedovanje Isusa potaknut će daljnje odvijanje ovih specifičnih aktivnosti. Međutim, da bi ova djela postala poslanjem, nužno je da zajednica preuzme poziv, pomogne u rasuđivanju i da, konačno, pošalje svakoga na poslanje.[86] U tom smislu možda će biti točnije da govorimo o osobnom uključenju u poslanje Crkve.

 

  1. Za svakoga člana ZKŽ-a različiti konteksti njihova života kao laika: obitelj, politika, zanimanje, zajednica, lokalna Crkva, glavna su područja djelovanja.[87]

Skupno poslanje

 

  1. Djelovanje je moguće na osobnoj i na skupnoj razini, u skladu s uvjetima i kao odgovor na potrebe koje uoče članovi Zajednice. Ovo apostolsko djelovanje također je izraz osobnoga poziva koji svatko primi od Gospodina. U ovom slučaju Zajednica će, na ovaj ili onaj način, nastojati prevesti prihvaćeno i prosuđeno djelovanje u poslanje. Zato možemo govoriti o skupnoj uključenosti u poslanje Crkve. Timski rad s milošću Božjom bit će apostolski djelotvorniji.

 

  1. Kad crkvene ustanove postanu svjesne svoje neprimjerenosti, osjetit će potrebu za međusobnom suradnjom u služenju Isusovu poslanju i za suradnjom s drugim udrugama vjernika ili nevjernika koji su odabrali služenje potrebitima. Za kršćane, poslanje u Crkvi često može značiti dioništvo s vjernicima i nevjernicima, na osobnoj i skupnoj razini.

 

Zajedničko poslanje

 

  1. Zajedničko poslanje ZKŽ-a jest poslanje koje je Krist povjerio ZKŽ-u kao crkvenoj udruzi. Ovo poslanje jest odgovor koji se ZKŽ osjeća pozvanim dati radi velikih potreba i težnja današnjice. To je njegov način naviještanja Radosne vijesti o Božjoj ljubavi u današnje povijesno vrijeme. Zajedničko poslanje ozbiljuje se navođenjem apostolskih prioriteta i pravaca djelovanja.

 

  1. To ne znači da svi članovi ZKŽ-a trebaju činiti isto. Poslanje je zajedničko, ali dužnosti su različite. Nije to samo zbog podrijetla poslanja, nego i zbog njezina usmjerenja. Svi mi, svaki na sebi svojstven način, zastupamo iste vrijednosti, slijedimo iste ciljeve i imamo iste prioritete. Možemo govoriti o zajedničkom uključenju u poslanje Crkve.

  

Nalaženje poslanja u ZKŽ-u

 

  1. U ignacijanskom procesu formacije polazište jest stvaran svijet. Svi su pozvani da se izlože boli, siromaštvu i “tjeskobi”[88] našega svijeta. To se posebno odnosi na mlade. Ignacije koristi klasičan pojam za ovu vrstu iskustva. On govori o “pripravničkim kušnjama”.[89] Ova iskustva dotiču one koji ih proživljavaju i ona im omogućuju drugačije viđenje svijeta. Ovakav pripravnički staž (kušnje) jest poput “sakramenata” koji duboko obilježavaju osobu. Bilo bi dobro da ZKŽ potraži na ovaj način realističko doživljavanje svoga svijeta.

 

  1. Ovo “krštenje sa stvarnošću” nadilazi puku društvenu analizu i putem njega osoba može steći posebnu osjetljivost za znakove vremena.

 

  1. S druge strane, da bismo pronašli svoje poslanje u ZKŽ-u, važno je biti raspoloživ u služenju mjesnoj i sveopćoj Crkvi. Ignacije i njegovi suradnici uvijek su djelovali na taj način.

 

  1. Uvijek valja obratiti pozornost na znakove vremena i spremno služiti Crkvi, biti osjetljiv na specičifne pozive koji se osobnim i zajedničkim apostolskim rasuđivanjem preobražavaju u poslanje. Međutim, ne smijemo zaboraviti da je prvi korak u rasuđivanju – kako bismo mogli birati slobodno i iz ljubavi – ravnodušnost.

 

  1. Cjelokupan proces rasuđivanja, kojim “tragamo za” Božjom voljom glede našega poslanja, zahtijeva pomnu pozornost s obzirom na osobne i skupne ritmove, uz pomoć osobnoga i skupnog vodstva.

 

Apostolsko rasuđivanje

 

  1. Apostolsko rasuđivanje znači da zreo kršćanin treba pridati Duhu Svetomu inteligentnu i kontemplativnu pozornost, u svim svojim predanjima: obitelji, poslu, različitim načinima na koje Bog može očitovati svoju volju, profesionalnom, društvenom i crkvenom. Svrha jest traganje i nalaženje Božje volje u svezi s našim poslanjem. Za traženje Božje volje srce nam treba gorjeti istim onim plamenom kojim gori u Kristovu Srcu.[90] Treba biti i upoznat s pojedinostima. Ukratko, valja biti spreman odlučiti se za veću slavu Božju i za opće dobro.

 

Kad se ovaj proces rasuđivanja obavlja u zajednici – a to je nešto veoma svojstveno ZKŽ-u – trebaju biti prisutni sljedeći elementi:

 

Osobna i zajednička molitva

 

  1. Rasuđivanje je od početka do kraja molitveno putovanje. Ako se sjetimo da smo stvoreni da “Gospodina Boga svoga hvalimo, da ga štujemo, da mu služimo’[91], “priznajemo prijeku potrebu molitve i rasuđivanja, osobno i zajednički… za traženje i nalaženje Boga u svim stvarima”.[92] S “velikom hrabrošću i velikodušnošću”[93] želimo zamoliti našega Gospodina za darove raspoloživosti i poznavanja njegove volje u svijetu u kojem živimo. Ova zamolba treba biti važan dio naše svakodnevne osobne molitve i trebamo je također ponavljati na našim susretima Zajednice tijekom cjelokupnoga procesa rasuđivanja.

 

Promatranje svijeta u kojem živimo

 

  1. Prepoznajemo da je cijeli svijet mjesto našega susreta s Bogom. Stoga dolazimo u doticaj sa svime što nas okružuje da bismo tamo otkrili Gospodinov poziv. Budući da područje našega mogućeg poslanja ne poznaje granica[94], ne možemo suziti ovaj pogled na naš svijet u nastojanju da upoznamo naše poslanje. Gospodin nam govori u našoj Zajednici, pomoću sadašnjih i prošlih zbivanja u Crkvi i u domovini.[95] Tako vidimo da djeluje pomoću nas, u našim osobnim[96] te u kolektivnim i skupnim apostolatima.[97] Potrebe koje uočavamo danas u Crkvi i u svijetu također su pozivi Gospodnji. Želimo odgovoriti na bolji način znajući da “ljubav treba očitovati više djelima nego riječima”.[98]

 

Naša ignacijanska karizma

 

  1. Mi smo kao zajednica svjesni da naš zajednički poziv, naša karizma i stil rasuđivanja potječu od duhovnih vježba i da su izraženi u Općim načelima ZKŽ-a. Naš život nema smisla ako ne živimo i ne tragamo “u svemu i za nadasve većom hvalom i proslavom Boga, našega Gospodina” (DV 189). Sjetimo se da “je naš život bitno apostolski” i da “područje poslanja ZKŽ-a ne poznaje granice”. “Kao članovi hodočasničkoga Božjeg naroda primili smo od Krista Gospodina poslanje da budemo njegovi svjedoci pred svim ljudima, svojim stavovima, riječima i djelima.”[99]

 

Duhovna kretanja

 

  1. Sv. Ignacije naučio je prepoznavati nutarnja i duhovna kretanja. U svom životopisu, još za vrijeme boravka u kući Loyole, kaže: “Sve dok mu se jednom zgodom oči nisu malo otvorile. Tada se počeo čuditi toj razlici i navraćati se u mislima na nju. Iskustvom je uočavao da od jednih misli ostaje tužan, a od drugih radostan. I naučio je malo-pomalo prepoznavati različitost duhova koji su se pokrenuli: jedan je sotonin, a drugi Božji.”[100]

 

  1. Zatim, u Manrezi, za vrijeme izvornoga iskustva duhovnih vježba, produbio je svoju svjesnost o ovom razlikovanju duhovnih kretanja i o tome kako ih tumačiti da bi upoznao volju Božju. Odgajani u školi duhovnih vježba, svakodnevno možemo produbljivati naše shvaćanje duhovnih previranja i naučiti kako da postanemo svjesniji toga te sigurnije tumačiti ova nutarnja kretanja koja izgrađujemo promatranjem svoga okružja. Tako možemo spoznati ono što Bog od nas želi, kao pojedinci i kao zajednica.

 

Skupni proces

 

  1. Svaki član Zajednice doživjet će ova nutarnja previranja u molitvi i u svakodnevnom životu. Ona će također postati dio iskustva o kojemu ćemo otvoreno razgovarati. Njihovo osvještavanje i duhovno tumačenje osposobit će nas za spoznavanje činjenice: vode li nas ili ne naše reakcije premu okolnom svijetu k većem služenju i veličanju Boga.

 

  1. To pretpostavlja da je skupina duboko ukorijenjena u uzajamnu povjerenju i da uz pomoć vodstva može pokazivati osjetljivost prema dinamičkim procesima same skupine. Važno je otvarati se stalno prema drugima slušanjem i izbjegavati svaku raspravu osim ako sam proces rasuđivanja to izričito ne zahtijeva.

 

  1. Ovi su elementi nužni za apostolsko rasuđivanje i primjereno je da budu nazočni tijekom cjelokupnoga procesa rasuđivanja. Kao što smo rekli, potrebna je stalna potpora dobra voditelja Zajednice. Slično tome, za pojedinačno apostolsko rasuđivanje preporučuje se osigurati si potporu iskusna duhovnog voditelja.

 

Apostolsko rasuđivanje kao trajan stav

 

  1. Ovi elementi uvijek su nazočni na ovaj ili na onaj način kod člana ZKŽ-a koji želi živjeti apostolskim rasuđivanjem kao svojim uobičajenim stavom. To je plod Kontemplacije za postizanje ljubavi na svršetku duhovnih vježba[101]: “unutarnju spoznaju tolikih dobročinstava što sam ih primio od Boga da ih u zahvalnosti potpuno priznam te uzmognem u svemu uzvratiti tu ljubav i služiti njegovu Božanskom Veličanstvu”. Dirnut ovom zahvalnom ljubavlju, sv. Ignacije nas poziva da uvijek tragamo za većom svjesnošću Božje nazočnosti i djelovanja u našim životima.

 

  1. Iz toga je razloga ispitivanje savjesti jedna od najznačajnijih djelatnosti kojom apostolsko rasuđivanje postaje dijelom nas.[102] U Duhovnim vježbama su predložene razne vrste ispita savjesti. Među njima je opće ispitivanje savjesti (ili pregled dana), koje nam pomaže “ljubiti i služiti u svemu” sjetivši se da se “ljubav treba očitovati više djelima negoli riječima”. Za Ignacija, svakodnevni ispit savjesti uistinu jest savjetovanje prepuno skrušene zahvalnosti, ispunjeno vjerom, ufanjem i ljubavlju.[103]

 

  1. Podrazumijeva se da onaj koji provodi ovu “duhovnu vježbu” jest apostol koji je tijekom dana surađivao sa samim Isusom, u skladu s meditacijama o kraljevstvu: “tko hoće poći sa mnom…”[104], i tko na kraju dana poželi razgovarati o onome što je Bog učinio tijekom cijeloga tog vremena “kao kad govori prijatelj s prijateljem”.[105] Za dan koji tek treba početi postoji molitva za milost da živimo svaki trenutak kao dionici Isusova poslanja.

 

  1. Tako je za sve one koji koračaju stopama apostola u nastojanju da slijede Gospodina ispitivanje savjesti apsolutno neophodan predah koji im omogućuje da vide svoje putovanje iz određene perspektive te da skupe snagu i da krenu na idući stupanj s obnovljenom krepkošću i jasnoćom. Disciplinirano vježbanje ispitivanja savjesti osobito je nužno za formaciju “kontemplativca na djelu” koji traži i nalazi Boga u svim stvarima.

 

Kriteriji apostolskoga rasuđivanja

 

  1. Opća načela ZKŽ-a naglašavaju potrebu za apostolskim rasuđivanjem.[106] Ona također predlažu niz kriterija, nadahnutih onima koje je zacrtao sv. Ignacije, za odabir naših služba i specifičnih poslanja. Sve što nam dolazi od Ignacija, u ovom slučaju apostolsko rasuđivanje, obilježeno je “magisom”. Njegova revnost radi veće slave Božje osposobila ga je da potraži najučinkovitija sredstva za pomoć drugima.

 

  1. Ovo rasuđivanje o primjerenijim sredstvima odvija se u Duhu Kristovu, pomoću pravila o razlikovanju koja nutarnja kretanja potječu od istoga Duha, putem naše kontemplacije o životu Isusovu. Ova pravila već su spomenuta u točki koja opisuje izbor našega osobnog poziva. To je proces koji uključuje jednako toliko srce koliko i mozak. Međutim, Ignacije predlaže neke racionalne kriterije (Tri vremena za zdrav i dobar izbor, DV 175) u cilju otkrivanja najvećega služenja koje se može iskazati našemu bližnjem u određenim uvjetima.

 

  1. Ignacijanski kriteriji apostolskoga rasuđivanja ne nalaze se samo u duhovnim vježbama, nego u prvom redu i u njegovoj Autobiografiji, gdje se prikazuje njegov osobni napredak i procesi napredovanja u Pismima, gdje Ignacije donosi strategije za konačne ciljeve predlažući sredstva njihova postizanja. U Ustanovama Družbe[107] Ignacije sustavno predstavlja kriterije za odabir službi.[108] Ovi kriteriji mogu nam pomoći u ZKŽ-u za definiranje našega vlastitog apostolskog poslanja[109]; npr. da članovi ZKŽ-a trebaju biti otvoreni prema hitnijim i općenitijim stvarima.

 

 

Zajednica kršćanskoga života (ZKŽ)

 

  1. ZKŽ je pozvan da bude prije svega kršćanska zajednica s određenim brojem sebi svojstvenih obilježja. U cilju boljega razumijevanja razlikovnih obilježja ZKŽ-a kao zajednice najprije ćemo ukratko ispitati osebujan proces kojim Zajednica raste i sazrijeva, a zatim, nešto detaljnije, njezinu ulogu u rastu i sazrijevanju svojih članova.

 

Proces rasta i razvoja ZKŽ zajednice

 

  1. Naša biblijska vjera pokazuje nam da Bog ne poziva samo pojedince, nego šalje i zajednice na put, vjerske i laičke, poput ZKŽ-a.

 

  1. Stoga, uzevši duhovne vježbe kao “specifično vrelo” naše duhovnosti, ZKŽ kao skupina živi povijest milosti sličnu putovanju koje proživljava pojedinac. Zajednica prolazi kroz trenutke obećanja, poziva i napreduje s povjerenjem i s nadom. Prolazi i kroz krizna razdoblja: trenutke kada se osjeća udaljenom od Boga, ali mu se vraća i osjeća se dobrodošlom. Prolazi i kroz iskustva obnavljanja ljubavi Božje, u pomirenju i uzajamnu prihvaćanju, te kroz razdoblja rasuđivanja o Božjemu pozivu da bi rasla i postala zajednica apostolskoga rasuđivanja.

 

  1. Sve obično započinje s nastankom zajednice prijatelja u Gospodinu. Ovaj prvi cilj usmjerava skupinu i nudi nužnu osnovu za razvoj zajednice. Kako bi zajednica od samoga početka mogla obilovati “prijateljima u Gospodinu”, važno je da u njoj živi istinski doživljaj Boga.[110]

 

  1. Nakon početne faze kada je zajednica puna nade, možda će se javiti trenuci krize i napetosti, čak i kolektivnoga grijeha. Tada je važno da voditelj pomogne članovima zajednice da vide i da prožive ove trenutke kao razdoblje rasta, pročišćenja i pomirenja u Kristu i s Kristom (Prvi tjedan duhovnih vježba).

 

  1. Zahvaljujući ovom iskustvu, u zajednici nastaje nova čežnja: sjedinjenje s Kristom u njegovu poslanju svijetu i sve veće usmjeravanje svoga života u smislu Kristova izbora (Drugi tjedan duhovnih vježba i kasnije). Bit će, ako je moguće, nužan doticaj sa siromaštvom, marginalizacijom i s drugim bolnim situacijama u našem svijetu te često obavljanje osobnih i potpunih duhovnih vježba. To će biti trenutak rasuđivanja o pozivu (za mlade izbor statusa življenja, zanimanja itd… za odrasle obnova života), a kasnije otvaranje sebe kao osobe i kao zajednice stalnom trajnom apostolskom rasuđivanju u nasljedovanju Krista.

 

  1. Zajednica postaje tako apostolskom zajednicom, sastavljenom od odraslih članova “koji žele nasljedovati Isusa Krista izbližega i surađivati s njim na izgradnji njegova kraljevstva i koji su u Zajednici kršćanskoga života prepoznali svoje posebno zvanje unutar Crkve”[111]; shodno tome, izriču trajno predanje. Članovi skupine pomagat će jedni drugima u održavanju svoje apostolske revnosti i u pružanju kvalitetnasluženja koje Crkva od njih očekuje.

 

  1. Ona se ne vidi samo kao zajednica apostola, tj. osoba više-manje predanih svojim vlastitim pojedinačnim poslanjima; ona je, prije, apostolska zajednica u kojoj članovi, premda posvećeni svojim vlastitim raznolikim zadacima, dijele zajednički život i način na koji svaki od njih provodi svoje poslanje. Oni također zajedno rasuđuju o cilju i sadržaju svojih poslanja. Šalje ih zajednica i uz njezinu pomoć procjenjuju kako nasljeduju Krista, poslana od Oca.

 

  1. U fazi odraslih osoba najvažnije poslanje jest razumljivo “obitelj”. Stogo se određuje vrijeme posvećeno zajednici. Njezini sastanci i događanja programirani su prema “poslanju” kao njihovoj svrsi. Ritam zajednice ne može biti isti kao u ranijim fazama, dok su njezini članovi bili još u formaciji (s ljudskoga, profesionalnog i kršćanskog stajališta). U toj se fazi traže mašta i prilagodljivost.

 

Obilježja zajednice ZKŽ-a

 

Zajednica koja se ‘živi’

 

  1. “Da bismo djelotvornije pripravili svoje članove za apostolsko svjedočenje i služenje, posebice u svagdanjoj sredini, mi okupljamo u Zajednicu ljude koji osjećaju jaču potrebu ujediniti svoj život u svem njegovu opsegu, s puninom svoje kršćanske vjere, u skladu s našom karizmom.”[112]

 

  1. Poziv u ZKŽ-u jest život u zajednici. On se živi uz potporu zajednice. Predanje pojedinca Svjetskoj zajednici izražava se putem slobodno izabrane[113] određene zajednice, sastavljene od najviše dvanaest ljudi, općenito sličnoga podrijetla.[114] Svaki član ove zajednice prijatelja u Gospodinu pozvan je da prati svoje članove u rasuđivanju njihovih osobnih poziva i života kao suradnika u Kristovu poslanju[115]. Može se reći da je zajednica povlašten način na koji ZKŽ provodi ignacijansku duhovnost i apostolsko služenje životima svojih članova.[116]

 

  1. ZKŽ jest “zajedničko okupljanje u Kristu, stanica njegova mističnoga Tijela”, zasnovana prije na vjeri i zajedničkom pozivu, negoli na prirodnim sklonostima. “Povezani smo zajedničkim predanjem, zajedničkim načinom života te priznanjem i ljubavlju prema Djevici Mariji kao našoj Majci.”[117]

 

  1. Sama Zajednica svjedoči Kristovu Radosnu vijest pred svijetom u onoj mjeri u kojoj skupina izražava jedinstvo među svojim članovima i s drugima.

 

  1. Osim uz neke iznimke, članovi skupine obično ne dijele zajednička dobra i ne žive pod istim krovom. Usprkos tome, ZKŽ jest zajednica života i kao takva jest “iskustvo jedinstva u ljubavi i djelu”[118] jer su njezini članovi uključeni u:
  • nasljedovanje istoga poziva u Crkvi i usvajanje načina življenja shodno tome[119]
  • dijeljenje svojih problema, težnja, planova i različitih aspekata svoga života, i međusobno pomaganje, sve radi potpuna življenja svoje kršćanske vjere[120]
  • međusobno pomaganje u duhovnim i materijalnim potrebama u duhu solidarnosti
  • izvršavanje zajedničkoga poslanja, usprkos različitom društvenom podrijetlu, starosnoj dobi, karakteru ili zadacima.[121]

 

  1. Proces formacije ZKŽ-a nameće uzajamno pomaganje njezinih članova prema apostolskom i duhovnom rastu, pokušajem integriranja njihove vjere s načinom življenja. Zajednica je u stanju nastaviti dinamiku duhovnih vježba[122] da bi se članovi mogli bolje pripraviti za apostolsko svjedočenje i služenje.[123]

 

  1. ZKŽ zajednica podupire ljudski, duhovni i apostolski razvoj svakoga svojega člana, posebice putem:
  • apostolskoga djelovanja zajednice i njezina predanja zajedničkom poslanju
  • svjedočenja životima svojih, posebice odraslih, članova
  • djelatnosti formacije poput zajedničke molitve, općega ispita savjesti, zajedničkoga rasuđivanja i skupina za izučavanje vjere
  • skupnoga života i timskoga rada koji pomažu održavanju stavova nutarnje slobode i otvorenosti prema drugima, sposobnosti razumijevanja i opraštanja te odricanja od vlastitih želja, osjetljivost na potrebe drugih te spremnost da se na njih odgovori
  • služenja lokalnim, regionalnim, nacionalnim i svjetskim zajednicama.

 

  1. Najkonkretniji izraz ovoga života Zajednice jest njezin susret koji treba održavati svakoga tjedna ili jednom u četrnaest dana. Redovitost je nužna za istinski rast u skupini.[124] Na tim susretima događaju se važni elementi formacije i djelovanja ZKŽ-a, primjereni zajednici koja živi na poslanju, uključenoj u apostolsko služenje. Skupne veze potiču bolje međusobno upoznavanje te uzajamne geste ljubavi i služenja.

 

  1. Život ZKŽ-a usredotočen je na euharistiju. Zbog toga svi njezini članovi zajedno povremeno sudjeluju u proslavi euharistije[125], izražavajući sakramentalno to prisno zajedništvo, zasnovano na Kristu i na Crkvi.

 

Zajednica s poslanjem

 

  1. Življenje poslanja jest specifičan način bivstvovanja ZKŽ-a. Sve ono što zajednica jest i što čini dobiva svoj smisao od poslanja same Crkve.[126] ZKŽ je zajednica u poslanju ili apostolska zajednica.

 

Poslanje je uvijek zajedničko

 

  1. Čak i kada se apostolsko služenje nudi na pojedinačnoj osnovi, ZKŽ poslanje je uvijek zajedničko.

 

  1. Činjenica da ih je poslala Crkva daje smisao poslanja apostolskim zadacima i humanitarnom služenju članova ZKŽ-a. Svjetska zajednica, integrirana u život i poslanje Crkve, jest temeljni posrednik našega poslanja. Mi dobivamo ovo poslanje u našoj mjesnoj i nacionalnoj zajednici.

 

  1. Štoviše, poslanje je zajedničko poslanje jer ono je plod zajedničkoga rasuđivanja na mjesnoj, nacionalnoj ili svjetskoj razini. Zahvaljujući zajednici, osobno rasuđivanje dovršava se zajedničkim rasuđivanjem.

 

  1. Mala skupina ili lokalna zajednica neophodna je za naše rasuđivanje o poslanju. Ova skupina nije uvijek mjesto poduzimanja svih naših inicijativa i ona nema nužno sredstva za održavanje nekih apostolskih aktivnosti. Druge strukture, poput Svjetske skupštine i izvršnih vijeća potrebne su za razinu Svjetske zajednice ili nacionalnih zajednica kada se poduzimaju općenitiji apostolski prioriteti i konkretni planovi djelovanja i suradnje ZKŽ-a.

 

Apostolsko rasuđivanje u Zajednici

 

  1. Apostolsko zajedničko rasuđivanje jest način provedbe onoga što je II. vatikanski sabor nazvao opažanje znakova vremena te obuhvaća sljedeće faze:

 

  • zajednica je pozorna i sposobna otvarati se drugima, slušati njihove najdublje želje i prepoznavati njihove najpreče potrebe da bi otkrila koje najhitnije i najopćenitije zadatke treba poduzeti i da ponudi učinkovitija, korjenitija i globalnija rješenja ovih problema
  • zajednica moli za milost raspoloživosti. Moleći tako, primamo plod zajednice koja želi biti pozorna i otvorena Duhu koji nas zove na služenje i šalje nas u poslanje. Ovu osobnu molitvu dijelimo sa skupinom

ê       zajednica koja vijeća, šalje nas i potvrđuje naše poslanje, sposobna je odlučivati, birati i preuzimati apostolske zadatke u koje su na ovaj ili onaj način uključeni svi članovi skupine.

 

 

Svjetska zajednica

 

Univerzalnost ZKŽ-a

 

  1. Zajedničarska priroda ZKŽ-a odražava napetost između pojedinačnoga i sveopćeg, između mjesne i svjetske zajednice. ZKŽ u osnovi dijeli život na lokalnoj razini, ali ima i univerzalnu dimenziju.

 

  1. Nastavljajući na zajedničko rasuđivanje, koje je započelo na Svjetskoj skupštini u Rimu 1979. godine i završilo u Providenceu 1982., Svjetski savez zajednica kršćanskoga života odlučila je postati jedna svjetska zajednica kojom upravlja Svjetska skupština, a čiji su susreti povlašteni trenuci kada Zajednica rasuđuje o vlastitom poslanju.

 

  1. Na početku skupina koju je ujedinio p. Jean Leunis, SJ, osnovala je Marijine kongregaciju. Kako je broj skupina rastao, bili su privrženi glavnoj zajednici u Rimu (1574.) nazvanoj Prima primaria. Godine 1953. Marijine kongregacije ujedinile su se u Svjetski savez zajednica kršćanskoga života.

 

  1. Godine 1967. odobrena su Opća načela, a obnova duha izražena je promjenom naziva u Svjetski savez Zajednica kršćanskoga života. Godine 1982. Svjetska skupština u Providenceu suglasila se s jednom jedinstvenom Svjetskom zajednicom, koja živi u mjesnim zajednicama. Svaki član ZKŽ-a pripada, u prvom redu, Svjetskoj zajednici preko svoje specifične zajednice. “Naše darivanje samih sebe nalazi svoj izraz u osobnom predanju Svjetskoj zajednici, po (lokalnoj) mjesnoj zajednici koju slobodno izabiremo”.[127]

 

  1. Tako je univerzalnost ZKŽ-a vidljiva po našoj jednoj svjetskoj zajednici. Ova univerzalna dimenzija treba biti nazočna u svakom članu i u svakoj mjesnoj zajednici budući da je ukorijenjena u našu teologiju i predstavlja bitan element naše ignacijanske duhovnosti.

 

Teološki korijeni univerzalnosti ZKŽ-a: Trojstvo, Isus i svijet

 

  1. Opća načela govore nam o Tri Božanske Osobe koje su motrile cijelo čovječanstvo u tolikim podjelama zbog grijeha te odlučuju sebe u potpunosti dati svim ljudima i osloboditi ih svih okova.[128] Ova inicijativa otkupljenja izražena je utjelovljenjem Sina i milosno budi u članovima ZKŽ-a želju za sudjelovanjem u poslanju Isusa Krista.

 

  1. Što dublje živimo svoju vjeru u Isusa, dublja će biti i naša želja za zajedništvom sa svim ljudima te će nadilaziti malu zajednicu da bi dosegla “sve osobe dobre volje” [129] poput Trojstva u Kristu. Na Svjetskoj skupštini u Rimu 1979. rečeno je:

 

  • Pozvani smo na zajednicu u njezin najdubljem značenju. Naša zajednica pozvana je da odražava Božju obitelj. Bog jest zajednica.
  • Članovi ZKŽ-a trebaju motriti svijet u koji su pozvani u smislu Trojstva i ostvarivati u svojim životima zadatak koji Vječni Kralj želi ostvariti u povijesti svakoga čovjeka.[130]

 

Zajednica koja služi svijetu

 

  1. “Naša odgovornost da razvijamo veze zajedništva ne zaustavlja se samo na našoj lokalnoj (mjesnoj) zajednici, nego se proteže na nacionalnu i Svjetsku zajednicu kršćanskoga života, na crkvene zajednice kojima smo dio (župa, biskupija), na cijelu Crkvu i na sve ljude dobre volje.”[131]

 

  1. Tijekom Svjetske skupštine u Rimu 1979. uspostava zajedničkoga rasuđivanja iznjedrila je odluku o promjeni Zajednica kršćanskoga života Svjetski savez zajednica kršćanskoga života u jednu Svjetsku zajednicu. Glavni razlozi takv izbora bili su sljedeći:
  • osjetljivost i predanje potrebama i problemima cjelokupnoga čovječanstva[132]
  • otvorenost prema ljudima iz drugih zemalja i drugih kultura[133]
  • potreba za jedinstvenom vizijom i djelovanjem s obzirom na probleme u svijetu[134]
  • biti raspoloživ za najhitnije i najopćenitije probleme. Kao članovi ZKŽ-a, nismo predodređeni ni za što, ali raspoloživi smo za sve. Dok druge udruge unutar Crkve poduzimaju određene specifične apostolske zadatke, ZKŽ ostaje otvoren za služenje svim potrebama Crkve i svijeta, kakve god one bile.[135]
  • međusobno obogaćivanje zajednica.[136]

 

Crkvena zajednica

 

Osnova crkvenoga obilježja ZKŽ-a

 

  1. ZKŽ je rođen i raste unutar Crkve te crpi iz Crkve svoj identitet i svoju univerzalnost. Ovaj ključan odnos s Crkvom temelji se na jedinstvu sa samim Kristom. Jedinstvo s Kristom vodi k jedinstvu s Crkvom gdje Krist ovdje i sada nastavlja svoje poslanje spasenja.[137]

 

  1. ZKŽ na svakoj razini služi Božjemu narodu. Samim svojim postojanjem unutar Crkve ZKŽ doprinosi promidžbi:

 

  • Crkve gdje osoba nalazi zajedništvo unutar raznolikosti karizmi i služenja te dijeli odgovornost u ispunjavanju Kristova poslanja
  • Crkve koja nije cilj samoj sebi, nego “dobiva poslanje naviještanja i uspostave Kristova i Božjega kraljevstva među svim ljudima. Ona postaje na zemlji početno ‘pupanje’ toga kraljevstva.”[138]

 

Odnos ZKŽ-a s Crkvom

 

a. Vjernost Kristovoj poruci

ZKŽ nastoji produbiti svoje razumijevanje evanđelja, življenjem vjere koju su nam prenijeli apostoli, koju je tumačila i očuvala Crkva i zajamčilo njezino Učiteljstvo.

 

b. Sudjelovanje u životu Crkve

ZKŽ ne postoji odvojeno od ostatka kršćanske zajednice (župe, biskupije, nacionalne i sveopće Crkva). On je naprotiv sastavni dio ove zajednice i nalazi svoj izraz:

  • u liturgijskom i sakramentalnom životu, sa središtem u euharistiji jest “konkretno iskustvo jedinstva u ljubavi i djelu”[139]
  • u običnom životu Crkve, sudjelovanjem u crkvenim aktivnostima i identificirajući se, učinkovito i s ljubavlju, s njezinim potrebama i problemima te podupirući njezin napredak.

 

c. Suradnja na poslanju Crkve…

Primivši svoje poslanje u Crkvi i od Crkve, ZKŽ, u skladu sa svojim smjernicama i pastoralnim prioritetima, donosi Božjemu narodu i njegovim pastirima dar svoga apostolskog služenja te svoju bogatu i izvornu karizmu u duhu rasuđivanja i podijeljene odgovornosti.

 

d. Solidarnost.

ZKŽ posebice nastoji biti otvoren, u duhu zajedništva, prema siromasima, marginaliziranim i isključenim osobama, ukratko, prema svima onima koji, u Crkvi i u svijetu, najviše trebaju pomoć i potporu: ZKŽ je spreman podijeliti s njima ono što ima te uklopiti ovaj stav u svoj način življenja.

 

 

 

 

III. PREDANJE U ZKŽ-U

 

Predanje u Općim načelima i odredbama

 

  1. “Učlanjenje u Zajednicu kršćanskoga života pretpostavlja osoban poziv. U razdoblju određenom u Općim odredbama kandidat se upoznaje s načinom života svojstvenim ZKŽ-u. To vrijeme dodjeljuje se kandidatu i široj zajednici radi rasuđivanja o njegovu zvanju. Kad je jednom odluka donesena i odobrena od šire zajednice, član izriče privremeno predanje i uz pomoć Zajednice provjerava svoju prikladnost za život u skladu sa svrhom i duhom ZKŽ-a. Nakon određenog vremena, naznačena u Općim odredbama, slijedi trajno predanje.”[140]

 

  1. “Kakav god bio oblik primanja, Zajednica mora pomagati novim članovima da usvoje način života svojstven ZKŽ-u, da prosude imaju li zvanje, sposobnosti i spremnosti te da žive takvim životom. Mora im također pomoći da nađu svoj identitet s obzirom na Zajednicu kršćanskoga života na višoj razini. Nakon nekog vremena, obično ne duže od četiri godine i ne manje od godinu dana, oni se privremeno obvezuju na taj način života. Osobito se preporučuje iskustvo duhovnih vježba kao sredstvo dolaska do te osobne odluke.”[141]

 

  1. “Privremena obveza traje sve dok, nakon procesa rasuđivanja, član ne izrazi svoje trajno predanje ZKŽ-u, osim ako se sam slobodno ne povuče iz Zajednice ili iz nje bude isključen. Vremenski rok između privremenoga i trajnog predanja redovito ne treba biti duži od osam godina niti kraći od dvije godine.”[142]

 

  1. “Iskustvo čitavih duhovnih vježba u nekom od oblika (vježbe u svagdanjem životu, mjesečne zatvorene vježbe, tečajevi duhovnih vježba u nekoliko godina) prethode trajnom predanju Zajednici kršćanskoga života.”[143]

Razlozi predanja

Mnogo je razloga za predanje, a najvažniji su sljedeći:

 

  1. 1 – Temeljna teologija Trojstva. Korijeni predanja u ZKŽ-u nalaze se u Bogu. Načelo i temelj našega predanja jest da Bog uspostavlja neraskidiv savez sa svojim narodom. Bog se prvi obvezuje na trajan i vidljiv način. Bog je tijekom povijesti stalno bio vjeran ovome savezu kao što i svjedoče njegova djela oslobođenja. Međutim, u utjelovljenju nam pokazuje “bez i najmanje sjene sumnje” najveći i neopoziv znak ovoga saveza.[144]

 

  1. 2 – Antropološka osnova: Ljudska bića nisu čist duh i trebaju izraziti svoja najdublja iskustva svojim osjetilima. Naš odnos s Božjim otajstvom najbolje je izražen vidljivim, sakramentalnim znacima. Mi smo dio vremena u kojemu živimo pa tako i naša duhovna i apostolska iskustva žive u tim vremenima. Stoga se privremeno ili trajno predanje ZKŽ-u opaža osjetilima. Trajno predanje znači da, mi u vremenu, oblikujemo svoj odgovor prema vjernoj Božjoj ljubavi i punini otajstva Krista koji sve stvari dovodi k sebi.[145]

 

  1. 3 – Zajedničarska osnova – Crkva. Mi ne živimo svoj poziv i poslanje kao osamljeni pojedinci. Živimo ih u zajednici i naviještamo pred tom zajednicom prijatelja i suradnika u Gospodinu da jesmo unutar Crkve i s Crkvom. Zajednica ima pravo vidjeti, čuti, osjetiti i cijeniti naše predanje. To nam pomaže da suvislo živimo način života na koji smo se obvezali.[146]

 

  1. Stoga je bit našega predanja predstaviti se slobodno Gospodinu i njegovu narodu i dati im vidljiv znak onoga što smo živjeli i rasuđivali u našim srcima. Ova gesta pomalo sliči bračnom zavjetu. Izjavivši pred Bogom i pred našim suradnicima da se obvezujemo na duhovnost, način življenja i poslanje, potvrđujemo pred njima svoje rasuđivanje i sebedarje. Javno izričemo da je Zajednica kršćanskoga života tijelo unutar kojega živimo karizmu dobivenu od Duha Gospodnjega.

 

 

Privremeno predanje

 

Proces koji vodi k privremenom predanju

 

  1. Čitanje Općih načela i Općih odredaba pokazuje da život ZKŽ-a izvire iz Božjega poziva svakomu pojedinom članu i da se takav poziv apostolski i univerzalno živi u Crkvi i u mjesnoj zajednici.

 

  1. Ovaj naglasak na pozivu može bolje od ičega drugog nadahnuti početne korake u ZKŽ-u. Zajednica mora pomagati novim članovima “da usvoje način života svojstven ZKŽ-u i da prosude imaju li zvanje, sposobnosti i spremnosti da žive takvim životom”.[147]

 

  1. Poziv – ili zov – u početku se doživljava kao neka nejasna i raspršena čežnja koja je međutim dovoljno snažna da ohrabri osobu na uspostavljanje kontakta sa ZKŽ-om. Kada osoba najprije postane članom Zajednice, ona počinje upoznavati način življenja i rasta ZKŽ-a.[148] To se odvija postupno kao dio procesa formacije tijekom kojega duhovno vodstvo[149] igra važnu ulogu.

 

  1. Tijekom ove faze rasta osoba treba donijeti određene odluke: proći dane rekolekcije, aktivno i redovito sudjelovati na skupnim susretima, sastajati se s duhovnim voditeljem, preuzeti neko apostolsko djelovanje, pohađati duhovne vježbe ili kratku duhovnu obnovu od 4 do 8 dana itd. Pri donošenju takvih odluka kandidati se obvezuju na način življenja svojstven ZKŽ-u. Na svojemu putu doživjet će različite emocije, a one će im pomoći da shvate je li ovo i za njih prikladan put obogaćivanja njihova odnosa s Bogom. Zajednica sa svoje strane150 podupire osobu stavom rasuđivanja i ohrabruje je na poduzimanje daljnjih koraka u smislu rasta i predanja.

 

  1. Dugoročno, dolazi trenutak kada se osoba mora udubiti u molitvu i odlučiti je li put kojemu je uče i vode već neko vrijeme (1–4 godine prema OO 2) doista poziv i milost Božja. To se može dogoditi spontano ili kao odgovor na promišljen poziv.

 

 

Svrha i značenje privremenoga predanja

 

  1. Privremeno predanje jest izraz želje da se živi po načinu življenja ZKŽ-a.[150] To predanje podrazumijeva traganje za pozivom kojim Bog poziva pojedinca i rasuđivanje o tom pozivu.

 

  1. Kod onih pojedinaca koji su se već stavili na raspolaganje ovo rasuđivanje o pozivu odvija se na dvije razine:

 

  • izbor životnoga staleža od strane onih koji to još nisu učinili (vjerski život, naravno, isključuje trajno predanje ZKŽ-u)
  • dopuna i obnova stila življenja za one koji su već odlučili o svom životnom statusu.[151]

 

  1. Ovo rasuđivanje o pozivu ne prihvaća konačan poziv ZKŽ-a kao gotovu činjenicu, nego pokušava ostati otvorenim za svaki stalež života u koji smo pozvani Božjom voljom. Proces življen na način ZKŽ-a podrazumijeva da osoba već pripada zajednici pred kojom je izrekla privremeno predanje, čak i ako još nije jasno odredila svoj individualni poziv.

 

  1. Važan aspekt takva rasuđivanja jest pitanje “hoće li oni i žele li” tražiti i naći volju Božju u svojim životima te slijediti njegov poziv? To pretpostavlja stalno produbljivanje doživljaja Boga pomoću duhovnih vježba sv. Ignacija, uz potporu Zajednice, radi većega služenja. Oni rasuđuju je li im Bog namijenio put ZKŽ-a i jesu li “otvoreni, slobodni i spremni” uputiti se na ovo putovanje s “promišljenom odlučnošću”[152], prema apostolskom načinu življenja.

 

  1. Ova faza poziva kao takva otvorena je za različite mogućnosti. Npr. oženjen odrastao član Zajednice pitat će se zove li ga Bog u njegovu bračnom životu da živi silom življenja ZKŽ-a. Mladi će se pitati: na kakav stil života ih je Bog pozvao (laički, vjerski ili svećenički). Priličan broj odraslih članova i mladih osjetit će se pozvanim da živi načinom življenja ZKŽ-a. Drugi smatraju da je njihov motiv ulaska u Zajednicu bio ponajprije društvenoga ili afektivnog karaktera i priznajući da nemaju nikakvu želju za nastavkom dolaženja, traže druge načine pripadanja Crkvi.

 

  1. Za one mlade ili odrasle članove koji zaključe da je Zajednica odgovor na njihove najdublje težnje, ova im faza donosi obnovu predanja ZKŽ-u.

 

  1. Tako je ovo privremeno predanje, izrečeno i prihvaćeno u Zajednici, izraz odluke pojedinca da traži Božju volju te će pritom koristiti ignacijanske metode i ponudu vlastite zajednice – ignacijanski proces formacije.

 

  1. Važno je da se privremeno predanje ne svede na skup obveza, nego bi to trebao biti naš odgovor s ljubavlju, u duhu evanđelja i nutarnjega zakona ljubavi[153], Bogu koji nas je prvi ljubio.

 

  1. Duhovne vježbe sv. Ignacija igraju ključnu ulogu u rasuđivanju o pozivu. U ovoj fazi formacije privremeno predanje gaji u njima raspoloživost prijeko potrebnu za dobro obavljanje duhovnih vježba, ne ispuštajući iz vida njihov apostolski poziv.

 

 

Načini pristupanja privremenom predanju

 

  1. Važno je da oni koji izriču predanje nađu sakramentalni izraz (znak koji čini ono što označava) svoje čežnje za traganjem i nalaženjem Božje volje, uz pomoć ignacijanskih metoda i u društvu zajednice. Mjesna zajednica istodobno se obvezuje da će ih pratiti i hrabriti, prikazujući im ignacijanske metode. Također je važno jasno spomenuti njihovo predanje Svjetskoj zajednici, apostolskom tijelu u Crkvi.

 

  1. Privremeno predanje može se primijeniti na različite načine. Jedan od načina jest održavati godišnje skupove za one koji su sudjelovali u ZKŽ-u nekoliko godina pa ih se može pozvati na razmišljanje o značenju privremenoga predanja. Tako se potiče rasuđivanje, a oni koji žele izreći svoje privremeno predanje mogu se dogovoriti o najboljem načinu da ga izraze (prilika, oblik i formulacija). Drugi bi način mogao biti da se svake godine, u smislu nacionalne ili regionalne tradicije, organizira postupak i formulacija, na neki određeni datum (npr. Svjetski dan ZKŽ-a, svetkovina Bezgrješnoga začeća, Duhovi) kada kandidati izriču svoje privremeno predanje.
  2. Kod dobro vođenoga procesa ZKŽ-a neizbježno nastupa ovo vrijeme rasuđivanja o eksplicitnom privremenom predanju. Ako to nije tako, onda to može biti zbog jednoga od sljedeća tri razloga:
  • proces se zaustavlja u nekoj fazi i ponavlja se
  • predanje se ne shvaća na ispravan način, ima pogrešno značenje ili konotaciju
  • javljaju se teškoće zbog načina na koji se predanje izražava i slavi.

 

  1. Naš izazov danas jest pronaći vidljive crkvene znakove onoga što pokušavamo živjeti i vjerovati tako da izražavaju teološko i duhovno stajalište u skladu s našom formacijom.

 

 

Trajno predanje

 

  1. Trajno predanje odgovara u procesu poziva člana ZKŽ-a fazi potpuna apostolskoga života: kada se osobni poziv živi kao apostolsko poslanje. Odvijanje i izražavanje svih poziva jest poslanje. Oni koji izriču trajno predanje jesu oni članovi koji su dovršili svoje rasuđivanje o pozivu, ponudili su se i žele prigrliti stil življenja ZKŽ-a. Ova faza nužno je povezana s apostolskim rasuđivanjem, kao neophodnim elementom za razvoj poslanja.

 

  1. Privremeno predanje u ZKŽ-u povezano je s procesom formacije i odgovara pozivu Vječnoga Kralja i “izboru”. Trajno predanje slijedi iz ZKŽ-ova načina življenja i u skladu je s prepuštanjem punim povjerenja razmatranja za postizanje ljubavi. Predanje je: “Uzmi, Gospodine, i primi…” kao odgovor na predanje Boga koji 1) mi je tako mnogo dao; 2) stanuje u meni, dajući mi bivanje i značenje; 3) djeluje i čini za mene; 4) gledat ću kako sva dobra i svi darovi dolaze odozgo… kao što od Sunca dolaze zrake, iz izvora vode, tako i od Boga dolaze snaga, dobrota, pravda, milost i želja nužna za življenje našega predanja.[154]

 

  1. Trajno predanje jest vrhunac našega rasuđivanja o pozivu kojim izražavamo svoju želju za otkrivanjem Božje volje i njezinim ispunjavanjem u našemu apostolskom životu, u odgovoru na naš specifičan poziv i našu spremnost za poslanje.[155]

 

  1. Umjesto da se trajno predanje shvati kao riskantna odluka koja ograničava buduću slobodu, važno je shvatiti kako je nutarnja sloboda temelj ove odluke i jedan od njezinih plodova. Stvarna sloboda postoji kada su ljudi u stanju usmjeriti svoj život prema svojim najdubljim čežnjama. Tada su slobodni onoliko koliko su sposobni živjeti prema dubokim željama koje je Duh Gospodnji probudio u njihovim srcima.

 

  1. Naše slobodno djelovanje ne zasniva se naprosto na snazi volje; ono je čin vjere i nade. Korjenita kvaliteta našega predanja ne temelji se toliko na našim sposobnostima, nego na “slobodi za koju nas je Krist oslobodio i poziva nas da ostanemo slobodni”.[156]

 

  1. Zbog toga, kada članovi ZKŽ-a zaključe da je naviještanje Krista i njegove Radosne vijesti svijetu oko njih ono “ja to želim, to hoću i to je moja promišljena odluka”[157], onda znaju da ih je Gospodin vodio ovim dugim putem. Sloboda za izricanje predanja ne znači samo biti spreman na izbor. To doista znači davati se, prepuštati se Bogu, s potpunim povjerenjem.

 

  1. U tom duhu sv. Ignacije moli: “Uzmi, Gospodine, i primi svu moju slobodu, moju pamet, moj razum i svu moju volju, sve što imam i što posjedujem: ti si mi to dao, tebi, Gospodine, sve vraćam; sve je tvoje, raspolaži sa svime po svojoj volji. Daj mi samo svoju ljubav i milost i to mi je dosta.”[158] Naša sloboda potječe od Božje ljubavi i prikazana je njemu. Bog je najprije ljubio nas; Bog se najprije obvezao nama.

 

Javno predanje

 

  1. Svjedočenjem pred ZKŽ-om oni koji izriču predanje mole Gospodina za milost da velikodušno odgovore na njegovu vjernost. Postupajući tako pred cijelom Zajednicom, mole ju za pomoć: da ih Zajednica prati na njihovu putu. Vanjski izraz ovoga nutarnjeg prikazanja daje joj na izvjestan način sakramentalan karakter.

 

  1. Za ostali dio Zajednice javna proslava predanja nosi određenu sakramentalnu dimenziju. To je vidljiv znak Duha na djelu, u svakom članu, vodeći ga k većem predanju njegovu poslanju. To je također znak izgradnje i jačanja Zajednice stopama Isusa Krista, kojega je poslao Otac. U duhu vjere, javno predanje člana Zajednice jest poziv da “odloži svaki teret i da ustraje” u služenju onome koji nas je pozvao u zajednicu, “da upremo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa”.[159]

 

  1. Ovo je vrijeme potvrde izbora da bi se osiguralo nepokolebljivo predanje poslanju i služenju.[160] Duhovne vježbe trebale bi imati ključnu ulogu u ovomu životnom procesu življenja poslanja te nam trebaju pomoći da savršenije nasljedujemo siromašna i ponizna Krista.[161]

 

NB

II DIO ZKŽ Karizme (Progressio Dodatak br. 45-46, 12/1996);

 

Proces rasta ZKŽ-a

 

UVOD

 

  • Danas, kao i u Isusovo vrijeme, apostol se ne postaje rođenjem već se postupno izgrađuje. Svaki apostol doživljava osobnu ljubavnu priču, obraćenje, i susret s Kristom, kojeg želi nasljedovati.  Riječi sv. Pavla:  Živim ali ne više ja nego živi u meni Krist  (Gal. 2,20) postaju sve stvarnije. Mnogi aspekti ovog putovanja zajednički su svim kršćanima; drugi su međutim specifičniji obzirom na dionike ZKŽ poziva.

 

  • Slijedeće stranice koje pripajaju mnoge elemente dokumenta SURVEY, valja tumačiti u kontekstu prethodnih stranica, Kriterija ZKŽ formacije.  Svrha im je bolje integrirati pojedinačni i zajednički rast.  Trebali bismo imati na umu da je na prethodnim stranicama naglasak bio na razvoju pojedinca, a kad se bavimo s razvojem zajednice, ne smijemo zaboraviti da on uvijek ovisi o razvoju svakog pojedinog člana zajednice. Stoga, ono što slijedi treba iščitavati u kontekstu prethodnih stranica.

 

Mi kao Svjetska zajednica trebamo uzeti u obzir društvene i kulturne razlike svake nacionalne zajednice. Zato ove smjernice valja smatrati okvirom za prilagodbu unutar svake nacionalne zajednice.

 

Dimenzije ZKŽ Formacije

 

  • S motrišta pojedinačnog rasta i načina na koji pojedinac progresivno odgovara na svoj poziv, ZKŽ življenje ima tri neodvojive i međusobno podržavajuće dimenzije:

 

Duhovnu – Zajedničarsku – Apostolsku

 

Razvoj u ove tri dimenzije ovisi o dvije osnovne osobne životne sposobnosti i dinamizmu koji sačinjavaju prirodni supstrat življenja u Duhu, te njegov zajedničarski i apostolski izraz:

  • intelektualni dinamizam
  • afektivni dinamizam

 

Duhovna dimenzija

 

Uključuje sve aspekte našeg zajedničkog rada s milošću Božjom radi ispunjenja Božjeg plana Spaenja, na nama, a preko nas i na drugima.

Rast u Kristovom Duhu iskazuje se u nekim duhovnim stavovima, vjerojatno najbolje izraženim pojmom ’empatija’, i ignacijanskom smislu ‘dijeljenja osjećaja’ neke osobe:

 

  • empatija s Kristom, s nutarnjim znanjem o Isusu, i nasljedovanjem Isusa u ljubavi i služenju;
  • empatija s Marijom, uzorom učeništva koja ispunjena Duhom Svetim razmatra Božje djelo spasenja u svakodnevnom životu i posreduje za nas, želeći da budemo uz njenog Sina;
  • empatija sa Crkvom kao Kristovom zaručnicom i našom Majkom, kao članovima zajednice Isusovih učenika utjelovljenih u ljudskoj povijesti;
  • empatija sa svijetom, prepoznavajući bogatstvo stvaranja i napredak čovječanstva, suosjećajući s njegovim potrebama i nevoljama, te posvetivši se njegovu potpunom oslobođenju.

 

Život u Kristovom Duhu ima dva aspekta:

 

  • asketski: koji ne znači potiskivanje naših prirodnih instinkta, nego iskren napor da se cijelo naše biće – tijelo, duša i um – podvrgne utjecaju Kristovog Duha i sređivanja svog života bez nekog poremećenog afektivnog odlučivanja (DV 21).

 

  • mistički: u širem smislu riječi, razlikovno je obilježje življenja vjere. To je stvar radosnog doživljavanja Boga, priman kao dar koji u nama budi spontanu želju za većim zajedništvom u ljubavi, navodeći nas da se prepustimo Gospodinovu Duhu koji malo po malo mijenja naš odnos s Bogom, s našom subraćom, s prirodom i s nama samima.

 

Suradnja s takvom milošću izražena je ponajprije u postojanosti kojom pokazujemo slijedeće:

  • ustrajnost u molitvi, radi dubljeg znanja i veće ljubavi prema Gospodinu (meditacija, kontemplacija) i potpunu integraciju života i vjere  (egzamen – ispit savjesti);
  • življenje sa sakramentima – krštenje, sklapanje braka, pomirenje i povrh svega euharistija;
  • poznavanje Svetog Pisma, žive Božje Riječi upućene današnjim muškarcima i ženama;
  • praktični dio čišćenja srca, zatiranja svih egoističkih sklonosti i usvajanje, koliko je to moguće, Kristovih stavova.

Stvarni napor prema askezi (izražen služenjem, velikodušnim samoodreknućem, i duhovnim vježbama) čine osobu otvorenijom za djelovanje Duha (mistikom). Što više napredujemo u duhovnom životu, to će nas i Gospodin više dotaknuti, poistovjećujući Svoju volju s našom. Neka mi bude po riječi tvojoj!  Međutim, baš kao što doživljaj Boga treba od samog početka biti pokretačka sila za duhovno traganje, tako i asketizam potrebujemo različitom mjerom, cijeloga života.

 

Dimenzija zajedničkog života

 

  • Zajednička dimenzija formacije izvire iz istinske prirode ZKŽ-a, koja kao što i samo ime kazuje, jest poziv življenja u zajednici, zajednica u poslanju.  Stoga je veoma važno da se svaki element u programu formacije integrira sa zajednicom (formiranje od strane zajednice) i ojača vezama zajednice opisanima u Općim načelima (ON 7) (formiranje za zajednicu). [Za načine koje koristi ZKŽ u formiranju zajednice i zajedničkog života vidi Kriterije, str. 42]

 

Apostolska dimenzija

 

Specifična apostolska iskustva – zajednica ih planira, primjenjuje i vrednuje – pomažu u otkrivanju i razvoju:

  • duhovnih stavova svojstvenim apostolima – poniznost, zahvalnost, jedinstvo s Bogom, ispravne nakane, itd.;
  • sposobnosti i karizma za apostolsku službu: npr. umijeće savjetovanja, rasuđivanja, tješenja, poučavanja, pomaganja drugima u njihovim materijalnim potrebama, organizacija, itd.

 

Postoje dvije glavne kategorije apostolskog iskustva:

  • obična, u skladu s apostolskim služenjem u vlastitoj zajednici
  • izvanredna, kao posebno iskustvo među siromasima i onima na rubu društva.

 

Formacija za duhovno vodstvo, za skupine i pojedince. To je dragocjena apostolska služba, za koju se u izvjesnoj mjeri trebaju pripremati svi članovi ZKŽ -a.

Rasuđivanje na različitim poljima apostolskog služenja i stjecanje potrebnog znanja, umijeća i iskustava.

 

 

Osnovna dinamika ličnosti

 

Intelektualni dinamizam

 

Osobna asimilacija ZKŽ-ovog načina življenja u njegove 3 dimenzije nemoguća je bez jasnog razumijevanja procesa koji određuje takvo življenje, načela koja nadahnjuju na takav život, i na razmišljanje o tim iskustvima.

ZKŽ-ov proces formacije nužno uključuje intelektualni aspekt, neophodan za bolje razumijevanje života i vjere  u našem društvenom i crkvenom okruženju.

Ovakvo intelektualno promišljanje nije samo ‘akademsko’, nego se odvija u kulturnom kontekstu u kojem je svaki član ili skupina ZKŽ-a dionik, s dva specifična cilja:

  • razvoj vježbanjem rasuđivanja i društvene analize, umijeća radi dokučivanja stvarnosti u svoj njenoj kompleksnosti i promišljajući ju na način istodobno kritičan i produktivan.  Želimo vrednovati ideje, situacije, prosuđujući ih prema kršćanskim kriterijima i, temeljeći se čvrsto na stvarnosti, ne dopuštajući da  nama zavlada neko pomodarsko mišljenje. S druge strane, metode planiranja pomoći će da se nađu prikladna rješenja  problema s kojima se susrećemo u svojoj apostolskoj službi.
  • izučavanje onih tema usko povezanih s tri dimenzije ZKŽ življenja. Naravno da se njima ne treba iscrpno baviti, međutim, osnovni element u formiranju člana ZKŽ-a nedostaje ako se potpuno zanemari neka od njenih tema. Ovdje ćemo spomenuti četiri teme o kojima treba razmišljati:

 

Kršćanska poruka.

Mora ju produbiti teološko izučavanje njenih izvora, naročito Svetog Pisma, i naučavanja Crkve, kristologija, ekleziologija i etika (društvena, profesionalna i seksualna).

 

  • Duhovne vježbe i ignacijanska duhovnost.

Duhovne vježbe, karakterističan izvor i sredstvo duhovnosti ZKŽ-a, čine osnovu ZKŽ-ovog procesa formacije.  Zahvaljujući promišljanju o metodi i duhovnom dinamizmu Vježbi, bolje shvaćamo naše vlastito iskustvo i u stanju smo pratiti druge.

 

  • Karizma ZKŽ-a: način življenja i poslanje.

Ova karizma potječe iz ignacijanske duhovnosti i ZKŽ-ovog iskustva širom svijeta te je jasno izložena u Općim normama i Općim načelima;

 

  • Svarnost života pojedinca i društva.

u  svim njenim aspektima – psihološkim, političkim, gospodarskim, socio-kulturnim i vjerskim.

 

  • Dinamizam osjećaja

Osjećaji ili čuvstvenost bude se u nama  čim uspostavimo egzistencijalni odnos između sebe i svog okruženja. Oni se pojavljuju u različitim oblicima – u vidu sklonosti, težnji, osjećaja, stavova, strasti, itd.  To su takoreći, spontane reakcije i stoga ne ovise o našoj volji, premda je uvijek moguće ne izraziti ih ili ne izazvati ih, te pokušati ih obuzdati i nadvladati.

Afektivni život nalazi se u samom korijenu ljudskog ponašanja, tj. našeg odnosa s Bogom, svojim bližnjim, prirodom i s nama samima, i to je osnova duhovnosti, zajednice i apostolskog življenja. To je prirodna činjenica koju treba preobraziti milošću. Nedoraslosti osjećajnog života nemaju u sebi nikakvu moralnu ili duhovnu konotaciju; mogu se prihvatiti s vjerom i podnositi sa strpljivošću. Usprkos tome, čuvstvena zrelost doprinosi na odlučujući način razvoju duhovnog života, uspostavi pozitivnog odnosa s drugima i plodonosnom apostolskom životu.

Kvaliteta našeg odnosa s drugima ukazuje na kvalitetu našeg odnosa s Bogom. Imamo samo jedno srce kojim trebamo voljeti i Boga i svog bližnjeg. Ne vjerujem li svom bližnjem, onda ne vjerujem ni Bogu. Ako nemam prijatelja, ne mogu biti ni Božji prijatelj. Ne radi se o tome što želimo biti u svojim snovima, nego o onom što uistinu jesmo i što se odražava na naše emocionalno ponašanje.  Da bismo upoznali prirodu našeg odnosa s Bogom, trebamo ponajprije promatrati naše odnose s drugima.

Naš odnos s prirodom također otkriva kvalitetu našeg odnosa s Bogom. Sposobnost uživanja i divljenja prirodi, radovanja kontemplaciji na cvijet ili cijenjenje čistoće zraka kojeg udišemo, prihvaćanja lošeg vremena i naše vlastite tjelesne krhkosti, aspekti su načina naše komunikacije s Bogom.

Stoga trebamo pridavati tome važnost u procesu formacije ZKŽ-a. Predlažemo slijedeće korake za postizanje čuvstvene zrelosti:

 

  • obraćanje pozornosti na čuvstvenu dimenziju naše ličnosti – stavovi, želje, porivi itd. – koje osjećamo u sebi i motivaciju koja određuje naše ponašanje: kakve osjećaje ponekad gajim? zašto? Ne radi se tu o pukoj introspekciji nego o polazištu za naš dijalog s Bogom, u svjetlu vjere, ufanja i ljubavi.

 

  • prihvaćanje spontanih očitovanja našeg čuvstvenog života smireno, te nedostataka i ograničenja naše prirode i osobne povijesti. Prihvaćanje ne znači prepuštanje stvarima koje su oprečne moralnim ograničenjima, nego nepristrano razmatranje istih, bez šoka ili srama, bez obeshrabrenja ili osjećaja krivnje.  Način na koji sami sebe prihvaćamo trebao bi odražavati način na koji Bog prihvaća nas. Povjerenje u Božju bezuvjetnu ljubav prema nama i vjera u  Njegovu mudrost i Njegovu providnost, stalno obnavlja naše odnose s drugima i sa samima sobom, te našu nadu u današnjicu i sutrašnjicu.

 

  • integracija različitih čuvstvenih razina postiže se na dva načina: s jedne strane pokušavajući zadovoljiti osnovne životne potrebe (hranu, seksualnu želju, sigurnost, priznanje, itd.) svjesnom kontrolom uz primjerenu disciplinu, te s druge strane, potičući više čuvstvene sklonosti (ljubav prema dobroti i istini, idealima altruizma, briga za društvo itd.). Strast prema pravdi i poštenju, te zanimanje za znanstvena istraživanja ili za humanitarne stvari, doprinose vođenju discipliniranog života

 

Nema potrebe za potiskivanjem naših osnovnih potreba, ali da bismo ih nekako rasporedili, trebamo se podvrći disciplini koja podrazumijeva određenu mjeru samoodreknuća; na taj način težimo odgovoriti na ove potrebe prema Božjoj volji (u bračnom životu, radnom životu itd.) i radovati se čineći tako.

Postizanjem stupnja čuvstvene zrelosti ne znači da će time nestati svaka napetost, nego, da ih postupno možemo otpuštati bez mnogo napora, integrirajući u sebi moralni i duhovni život. Glavni znaci čuvstvene zrelosti su:

  • sposobnost izvršavanja vlastitih dužnosti;
  • ostvarivanje dobrih odnosa s drugim ljudima (čak i kad oni nisu savršeni);
  • sposobnost odlučivanja bez većeg oklijevanja, i s mirom.

  

Pojedine etape u formaciji ZKŽ-a

 

ZKŽ formacija je način nasljedovanja Krista izbližega, u svakoj novonastaloj situaciji, aktiviranjem određenih skrivenih aspekata naše osobnosti i djelovanjem na sve dubljim razinama. U svakoj etapi formacije, član ZKŽ-a pokušava asimilirati određene vrijednosti i razviti određene stavove relevantne za Duh Gospodnji. Ove su vrijednosti povezane s načinom na koji takav član živi i djeluje te s novim načinima ljubljenja Boga i svog bližnjeg. Asimilacija ovih vrijednosti radi boljeg nasljedovanja Krista uključuje osobu podvrgnutu ciklusu od četiri etape koje se ponavljaju  na svakoj razini: naime motivaciju, traganje, otkrivanje,  potvrđivanje.

 

Etape motivacije

 

ZKŽ-ov proces ljudskog i duhovnog rasta započinje sa čežnjom. Zanimanje s kojim slijedimo neki ideal i utjecaj kojim ovaj ideal preobražava naše živote ovisi o snazi kojom za njim čeznemo. Bez motiva jake i dobro definirane čežnje, nije moguća ni formacija, a ni daljnji rast. Međutim, iskustvo nas uči da u trenutku kad se takve čežnje prvi puta jave, često su nejasne i nesigurne.

Jedan od zadataka osobe zadužene za formaciju je, ukratko, pomaganje pojedincu da otkrije i izrazi duboke čežnje nadahnute Bogom. Potrebno je mnogo kreativnosti i vještine za probuđenje takvih čežnji. Važno je da trenuci milosti zapale iskru, koja nas duboko dirne i dovede do dubokog duhovnog iskustva, pa nam služenje drugima postane izuzetno privlačnim. Ovu etapu treba uvijek popratiti pojedinačno duhovno vodstvo.

 

Etapa traganja

 

Traganje započinje kada pojedinac, potaknut čežnjom, odluči djelovati, čak i ako su takve čežnje još uvijek nejasne i neodređene. Čežnje vode u traganje samo uz korištenje prikladnih sredstava radi postizanja željenog cilja. Bez neke takve odluke, čežnje ostaju puste želje i veoma je lako obmanjivati se vjerujući da su same čežnje dostatan odgovor na potrebe i težnje nas samih i drugih. Čak nas i mudri učitelj, sâm sv. Ignacije poučava da se uvijek uvjerimo u autentičnost, iskrenost i suvislost naših čežnji. Kriterij ovdje s pravom glasi: donošenje čvrste odluke za iznalaženje najboljeg načina  postizanja cilja naših težnji (DV 149-157).

Ako u svakoj fazi svi procesi duhovnog rasta i traganja proteknu uredno, takva će otkrića doprinijeti integraciji osobe, te će se izbjeći aktivizam, skretanje i obeshrabrenje.

 

Etapa otkrića

 

Otkriće predstavlja potpuni ili djelomični odgovor na čežnju i traganje. To je uvid, nov način shvaćanja nečega i primjene istog u našim životima. On uzrokuje promjene u stavovima i ponašanju pojedinca; olakšava prevladavanje nesporazuma i predrasuda, obogaćuje naše znanje i naše služenje, otvara nove puteve djelovanja i budi svježe čežnje.

Ima otkrića svojstvenih svakoj fazi procesa formacije. Otkrića koja najviše djeluju na nas proizlaze iz našeg iskustva, jer kako sv. Ignacije kaže, ono što ispunjava i zadovoljava dušu ne sastoji se u velikom znanju, nego u dubokom shvaćanju stvari i njihovu pounutrašnjenju (DV 2).

U prvim etapama formacije otkrivamo grijeh, naše slabosti i našu potrebu za otkupljenjem. To također znači i ponovno otkrivanje Krista kao Spasitelja. Nakon takvog iskustva bezuvjetne Božje ljubavi, u Kristu, naše odluke poprimaju novu dimenziju jer postaju odgovorima na tu ljubav. One također izražavaju našu ljubav prema Kristu, i našu čežnju da ga nasljedujemo izbližega.

 

Etapa potvrđivanja

 

Potvrđivanje jest znak kojim nam Bog daje do znanja da djelujemo u skladu s Njegovim željama. To je dokaz istinitosti naših otkrića. Tek nakon poduzimanja prvih koraka, i pozitivnog ishoda, Božje djelovanje doživljava se kao veliko nutarnje spokojstvo i sklad unutar pojedinca i zajednice, pa možemo znati kako doista slijedimo put kojeg nam je Gospodin pripremio.

Sada se naše želje počinju ostvarivati. Osjećamo potvrdu onoga što činimo jer vidimo dokaz da nas Bog podupire u tome. Stvarna potvrda otvara put k novim čežnjama i novom traganju, potičući tako nov ciklus rasta i milosti.

 

Temeljne etape rasta ZKŽ-a

 

Duhovne vježbe su bez sumnje osnova ZKŽ formacije, pomoću kojih njihovi članovi rastu u punini svog poziva i poslanja. Stoga proces rasta u ZKŽ-u slijedi dinamiku samih Duhovnih vježbi. Premda se članovi još od samog početka  pozivaju na pohađanje cjelokupnih Duhovnih vježbi, oni neće biti u stanju odmah asimilirati sve milosti iz razdoblja od 4 tjedna nego će prolaziti susljednim fazama ignacijanskog putovanja.

Osnova ZKŽ poziva jest osobno iskustvo ljubavi Boga, našeg Stvoritelja i Spasitelja posredovanjem Isusa Krista, kako je navedeno u Načelima i Osnovama, i u Prvom tjednu. Član ZKŽ-a duboko zahvalan Isusu pita se: Što trebam činiti za Krista?, pitanje koje ga vodi da traga za Njegovom voljom glede svog načina življenja.

Kraj ove druge faze koji odgovara Drugom tjednu Duhovnih vježbi, ima svoj glavni cilj nasljedovanje Isusa izbližega, i zahvaljujući asimilaciji Njegova Duha i procesa istinskog rasuđivanja, kulminira izborom osobnog poziva unutar ZKŽ-a.

Poistovjetivši se duboko s Kristom i posvetivši se ozbiljno nasljedovanju Krista, član ZKŽ-a spreman je istinski sudjelovati u otajstvu Muke i Uskrsnuća, dijeleći Kristovo poslanje u svakodnevnom služenju, cijelog svog života. To pomaže traženju i nalaženju Boga u svim stvarima, prepuštajući se vodstvu Duha, ljubeći i služeći u svemu.

Slijedeći okvire Kriterija ZKŽ formacije, razmatramo sada ZKŽ obzirom na poslanje, a samo poslanje jest krajnji cilj ZKŽ-a. Dijelimo ga na četiri faze:

  • Razdoblje dobrodošlice u ZKŽ
  • Priprema za rasuđivanje poziva
  • Rasuđivanje poziva
  • Apostolsko rasuđivanje

 

Faze: Pripreme za:
Dobrodošlica Ulaz u ZKŽ
Pripreme za rasuđ. poziva Privremeno predanje
Rasuđivanje poziva Stalno predanje
Apostolsko rasuđivanje Dioništvo u Kristovu poslanju

 

 

Prvi doticaj i upoznavanje sa ZKŽ-om

Gospodine, gdje stanuješ?

  • U ovom razdoblju upoznavanja koje može trajati nekoliko mjeseci, kandidat treba upoznati ZKŽ. Preporučujemo ovo razdoblje razmišljanja ne samo onima koji se žele pridružiti ZKŽ skupini, nego i skupinama koje već imaju neko iskustvo u apostolatu zajednice i koje bi moglo zanimati nasljedovanje ZKŽ puta.
  • Obično susrećemo one koji više manje svjesno tragaju za nečim dubljim u svom životu: ZKŽ može biti mjesto gdje ovakvo traganje nalazi svoje ispunjenje.
  • Tijekom tog razdoblja, želimo da kandidati postanu svjesni dubokih Bogom nadahnutih čežnji u samima sebi doživljavajući istodobno nešto od onog što  ZKŽ znači, i stječući osnovno znanje o njegovoj strukturi i duhovnosti. To će im omogućiti da vide je li ZKŽ put kojim ih Bog poziva k sebi.

 

Osobne karakteristike

ZKŽ poziv pretpostavlja određena obilježja u svakome od svojih budućih članova:

 

S ljudskog gledišta, svaki član treba biti:

  • osjetljiv na svoje društveno-političko okruženje;
  • želi voditi smislen i dinamičan život s vizijom budućnosti, čak i ako još ne zna kako da definira i ostvari ovu budućnost;
  • nije zadovoljan sam sa sobom, te nastoji promijeniti način življenja, želeći biti korisniji društvu i vlastitoj obitelji, tražeći nešto više.

 

S kršćanskog gledišta, svaki član treba:

  • biti ispunjen određenim duhovnim nemirom koji nas prisiljava da se približavamo Bogu i da nas sve više jača njegov Duh;
  • čeznuti da nauči moliti i produbiti znanje o Svetom Pismu, naročito o Evanđeljima;
  • čeznuti da surađuje zajedno s onima koji teže učiniti svijet ljudskijim i božanskijim;
  • otvoriti se potrebama svoje braće i sestara te Crkve čiji su članovi.

Od samog početka, osoba koja se želi pridružiti zajednici, potiče se da bolje upozna samu sebe, tako da može podijeliti svoja iskustva s povjerenjem. Malo pomalo dolazi do nastanka i razvoja prijateljskih veza sve dok njeni članovi ne postanu istinska braća i sestre u Gospodinu.

 

Obilježja kandidata su slijedeće:

  • njihova raznolikost – različitog su podrijetla, svatko ima svoju osobnu povijest, razinu ljudskog i profesionalnog obrazovanja, iskustvo života i vjere, potreba, nada, nutarnjih ‘rana’ itd.;
  • njihova nestabilnost – neki će kandidati napustiti skupinu, nemajući ono za čim tragaju, a neki će se iznova pridružiti da barem pokušaju naći ono za čim tragaju.

Ciljevi koje treba postići (neki među njima će se iznova pojaviti u budućim etapama, ali u ovoj etapi bavimo se inicijacijom u ZKŽ karizmu), slijedeći su:

  • osjećati se dobrodošlim i prihvaćenim kako će se to i od njih očekivati u odnosu prema drugima;
  • rasti u prisnosti s Kristom;
  • zauzeti pozitivan stav o svijetu u njegovim ljudskim, društvenim, kulturnim, i kršćanskim dimenzijama, i htjeti poboljšati stvari;
  • započeti s ignacijanskom molitvom;
  • razumjeti ZKŽ i promatrati takav put kao mogući odgovor na želje i težnje pojedinca;
  • odmah od početka preuzeti određene odgovornosti;
  • naučiti podijeliti iskustva i osjećaje;
  • otkriti važnost Revizije života (preispitivanja života, životna ispovijed);
  • početi raditi s duhovnim vodstvom;
  • imati neka iskustva povučeništva nadahnuta Duhovnim vježbama.

 

Osnovna sredstva korištena u toj fazi su slijedeća:

  • Susreti (sastanci) – Susreti su nužni jer osiguravaju mjesto događanja u zajednici: formaciju, katekizam,  ispitivanje savjesti, rasuđivanje,  vrednovanje, itd. Susrete treba održavati redovito, barem jednom u 14 dana, a oni trebaju odražavati način ZKŽ-a, tako da:
  • molitva, ne samo na početku i kraju svakog sastanka, nego ona treba ispuniti atmosferu i duh cijelog susreta s vjerom, ufanjem i ljubavlju, sa znakovitim krepostima svakog kršćanskog života;
  • osvrt (Revizija života) usmjerava na poseban način susrete ZKŽ-a, sa ciljem integriranja života i vjere; u najstrožem smislu, Revizija života jest iskrena razmjena iskustava svakog člana tako da osoba može otkriti, uz pomoć grupe, što joj Gospodin pokušava reći, i kako se to može provesti u praksi. Osvrt uglavnom uvijek nastoji povezati teme sastanaka s iskustvima sudionika: slijedeća pitanja pogoduju ovoj vrsti razvoja:
    • Kakvo je naše vlastito iskustvo o temi?
    • Što nam Bog govori putem ovog iskustva?
    • Kakav odgovor očekuje od nas ?
  • vrednovanje – treba biti kratko, ne smije nikad trajati dulje od 15 minuta. Nakon nekoliko minuta šutnje, svaki član treba ukratko navesti:
    • Što mu je tijekom sastanka pomoglo ili ga je najviše dirnulo;
    • Što ga je uznemirilo ili mu je bilo teško shvatiti;
    • Predložiti neka poboljšanja za iduće sastanke.
    • Vrednovanje nije samo dio Revizije života: ono nam pomaže otkriti što nam Bog govori i omogućuje nestanak eventualnih prepreka.

 

Tijekom ovog razdoblja dobrodošlice, glavne teme sastanaka su slijedeće:

  • Kakvi mi se izazovi nude u svijetu u kojem živim?
  • Da li Krist doista od mene traži da sudjelujem u Njegovu poslanju za svijet?
  • Kakva je povijest moje osobne vjere?
  • Kako treba obvljati Reviziju života?
  • Kako nas Ignacije Loyola uči da se svakodnevno molimo?
  • Kakva je povijest i osnovne značajke ZKŽ-a?

 

Veoma je važno da se svaka tema predstavlja polako i postupno, uzimajući u obzir različita iskustva sudionika te treba nastojati postići da shvate kako Bog pokušava komunicirati s njima. To zahtijeva vremena i ponavljanja. Potrebni su i različiti načini pristupa tako da svatko bude sposoban asimilirati ove teme.

Dobro vođeni sastanci pomoći će sudionicima da zajedno napreduju, čeznuvši za prisnijim sjedinjenjem s Kristom, i mireći se sve više sa svijetom u kojem žive (to je posljedica ignacijanskog Načela i temelja).

 

Voditelj i koordinator:

Na početku, najbolje bi bilo da voditelj i koordinator zajedno pripremaju svaki sastanak, kako bi mogli najobjektivnije uočiti položaj skupine.

Valja izbjegavati sve oblike nametanja volje; voditelj i koordinator trebaju  uvijek slušati svakog sudionika i skupinu u cjelini.

 

Znaci koji ukazuju na kraj ove faze:

Članovi skupine osjećaju odgovornost prema svijetu u kojemu žive. Raduje ih preuzimanje odgovornosti za pripremu sastanaka te planiranje i organizacija aktivnosti.

Sudionici su u stanju izraziti neke zajedničke ideje.

Nakon nekoliko tjedana ili mjeseci koračanja istim putem, neki sudionici znaju što žele dalje raditi, zaključivši da je to ono za čim su tragali.  Sada su spremni za prelazak na iduću etapu. Međutim, drugi, odlučuju da ovo ne zadovoljava njihove potrebe, i napuštaju grupu. Ovdje iznova prepoznajemo kako je ZKŽ samo jedna udruga među mnogim drugima unutar Crkve, koja nam može pomoći da potpunije živimo kršćanskim životom.

Oni koji žele i spremni su slijediti put ZKŽ-a, ulaze sada u ZKŽ zajednicu.

 

Faza priprema za rasuđivanje o pozivu

Dođi i vidi

Nova faza započinje za one koji nakon uvodnog razdoblja osjećaju da je ZKŽ ono za čim su tragali, te odlučuju postati članovima zajednice. To je prva etapa njihovog ZKŽ puta.

Ova je faza nadahnuta pozivom na obraćenje Bogu, utjelovljenom u Isusu Kristu, kako je navedeno u Prvom tjednu Duhovnih vježbi, i u Načelima i temeljima. Bog nas zove da se ostavimo starih načina razmišljanja i djelovanja, tako da možemo živjeti na Njegovu sliku, njemu slični (Post 1,26). Radi se o pitanju prepoznavanja ovog kao načela i temelja našeg vlastitog postojanja i odgovaranja na ove darove Njegove dobrote s veličanjem, poštivanjem i služenjem.

Temeljno iskustvo iz ove faze jest da nas Bog, naš Stvoritelj i Spasitelj bezuvjetno ljubi, i da smo u Njegovoj ljubavi i služenju predodređeni postati mnogo više svoji. Tako se vraćamo s osobnom znanju o pozivu na kršćanski život.

To je faza međusobnog boljeg upoznavanja: međusobnog upoznavanja s drugim članovima skupine; osobno uzajamno upoznavanje s Isusom Kristom; stjecanje ključnog uvažavanja našeg okruženja; i raspoznavanje odgovara li ili ne odgovara ZKŽ način našem osobnom pozivu.

 

Dimenzije ovog procesa su slijedeće: 

Upoznavanje Boga kako Se otkriva u Isusu Kristu i po Njemu

Traženo iskustvo:

  • pročišćava našu sliku o Bogu, pomičući nas od institucionalizirane vjere prema Bogu, Ocu Isusa Krista;
  • ostvaruje osobniji odnos sa Isusom Kristom, i nalazi u njemu milosrdnu Božju ljubav koja nas spasava i poziva nas dajući nov smisao našem životu;
  • ostvaruje pomak iz više formalne vjere k osobnoj vjeri.

 

Pomoć koju nudi ZKŽ:

  • uvod u Duhovne vježbe s Načelom i temeljem, i Prvi tjedan;
  • uvod u čitanje Biblije;
  • uvod u molitvu, posebice u različite načine molitve (DV 238-260), zajedno s Dodatnim smjernicama (DV 73-90);
  • uvod u sakramente inicijacije – krštenje i potvrda.

 

Upoznavanje i ljubav prema samome sebi kako nas Bog poznaje i ljubi

Traženo iskustvo:

  • dublje razumijevanje da smo stvorenje koje Bog ljubi i koje je odabrao za višu svrhu;
  • produbljivanje kršćanskog shvaćanja o grijehu i uvredi, s osobnim iskustvom opraštanja, znajući da nas Bog ljubi, ne zato što smo dobri, nego jer nas Njegova ljubav čini sposobnima za ljubav i život prema toj ljubavi;
  • početak procesa čišćenja od sklonosti da nalazimo pogreške u svemu i u svakome, i htjenja da uvijek nadziremo stvari, te oslobađanje od sebičnih navezanosti i stavova koji spiječavaju razvoj zrelog odnosa s Bogom i s drugima.

 

Pomoć koju nudi ZKŽ:

  • uvod u kršćansku antropologiju – što je čovječanstvo u svjetlu otkrivenja (Postanak itd.)
  • osnove psihologije – karakter, jake strane, slabosti, uvjerenja, obrambeni mehanizmi, mehanizmi prilagodbe, kompleksi, uvjeti nužni za mentalno zdravlje itd.
  • izučavanje i praksa Pravila o razlikovanju duhova (Prvi tjedan, DV 313-327) i opće preispitivanje savjesti te svakodnevno preispitivanje (DV 24-43);
  • naglasak na sakramentima pomirenja i euharistije (DV 44) te produbljivanje smisla crkvene zajednice (Crkva kao zajednica pomirenja muškaraca i žena s Bogom i između njih, u Kristovu Duhu).

 

Upoznavanje i ljubljenje drugih kao što ih Bog upoznaje i ljubi

 

Traženo iskustvo:

  • učenje viđenja svijeta oko nas kakvim ga Bog vidi, pozitivno i s nadom glede svih njegovih aspekata (ljudskih, društvenih, kulturnih, crkvenih), i htjenje da  se pomogne drugima kako im Bog pomaže;
  • uzajamno osobno upoznavanje drugih, upoznavanje onog što drugi trebaju pozdraviti i prihvatiti, i postupati jednako tako s njima;
  • doticaj sa siromasima, ne izdvajati se u svijetu mjerenom našim vlastitim težnjama, ne pasti u zamku jednostavnog pružanja pomoći ili skrbničke pomoći.

 

Pomoć koju nudi ZKŽ:

  • kršćansko viđenje svijeta i društva (Gaudium et spes);
  • uvod u kritičku analizu društvene stvarnosti (metodom ‘opažanje – obogaćivanje – planiranje’, ili njenom istoznačnicom ‘iskustvo – društvena analiza – teološko razmišljanje – djelovanje’);
  • različita iskustva služenja u društvu s drugim članovima zajednice, koja treba planirati, organizirati i vrednovati na grupnim sastancima;
  • nalaženje uzora u ZKŽ-u radi nadahnuća.

 

Poznavanje ZKŽ poziva i načina življenja

Traženo iskustvo:

  • jasno shvaćanje ZKŽ puta i odgovara li takav put našim vlastitim najdubljim čežnjama (identitetu, načinu življenja, duhovnosti, poslanju, organizaciji, i programima formacije);
  • aktivno sudjelovanje u životu zajednice, preuzimanje odgovornosti, dijeljenje financijskih odgovornosti za ZKŽ, itd.;
  • učenje kako podijeliti svoja osobna iskustva i osjećaje, sa ciljem ostvarivanja Revizije života u zajednici.

 

Pomoć koju nudi ZKŽ:

  • nudi prilike i sredstva za produbljeno shvaćanje Općih načela i Kriterija za formaciju;
  • mogućnost ispunjavanja različitih uloga unutar lokalne i regionalne zajednice (formacija za djelovanje);
  • poziv na akivno i odgovorno dioništvo u životu skupine i načina ZKŽ-a. Savjetujemo da se svakome od samog početka predloži neko više manje formalno predanje, po susljednim fazama, prema smjernicama nacionalne zajednice.

 

Doprinos ZKŽ-a tijekom ovog razdoblja pripreme za rasuđivanje o pozivu

Grupni sastanci, kada pozornost treba obratiti na:

  • izražavanje dobrodošlice, upoznavanje ljudi i osobnu komunikaciju;
  • dioništvo, u molitvi i Reviziji života (za koje se predlaže praktični i teorijski materijal).

 

Obzirom na višestrukost ciljeva u ovom razdoblju, sastanke valja održavati svakog tjedna ili barem jednom u 14 dana.

Susrete treba uskladiti s modelom i metodama ZKŽ-a, te valja obratiti pozornost vremenu posvećenom molitvi i konačnom vrednovanju.

Sastanke s temom trebaju nadahnuti ciljevi ove faze.

Revizija života mora naglašavati pozitivne aspekte. Zahvaljujući DV možemo riskirati razmjenu iskustava na ovoj osobnoj razini.

Osobno duhovno vodstvo – koje ne može zamijeniti grupa – treba pomoći:

  • u samospoznaji i boljem prihvaćanju sebe i drugih;
  • u osobnom odnosu s Kristom, koji osmišljava naš život;
  • da kao kršćani nađemo svoje vlastito mjesto u društvu u kojem živimo.

Nacionalna i lokalna tajništva ZKŽ-a trebaju organizirati ili pružiti informacije o tome kako da se nađu:

  • radionice ili uvodni sastanci o
    • ignacijanskoj molitvi;
    • analizi društva i kulture;
    • razumijevanju ZKŽ-a (Opća načela i kriteriji);
    • pripremi za potvrdu (ako još nije dobivena), uvod u čitanje Biblije, u kristologiju itd.
  • praktična iskustva o Duhovnim vježbama, grupni susreti i susreti među grupama, proslava Svjetskog dana ZKŽ-a, posebna bogoslužja, radni kampovi itd.

 

Znaci koji označavaju kraj ove faze

  • Članovi su ostvarili duboka iskustva Boga, osobno i unutar zajednice. Ovo ih iskustvo vodi k dubljem i većem predanju, osobnom i zajedničarskom.
  • Svaki član grupe imao je neka iskustva s Duhovnih vježbi te svaki redovito moli, uvažava i obavlja sakramente.
  • Članovi pozitivno promatraju ono što se ostvarilo tijekom uvodnih godina  DV i cijene život u zajednici. Osjećaju se na ovaj ili onaj način odgovornima jedni za druge te vjeruju, poštuju i prihvaćaju jedan drugoga.
  • Razvili su dublju osjetljivost na probleme nepravde i marginalizacije u društvu, te su otvoreniji prema sudjelovanju u političkom i društvenokulturnom životu.
  • Svjesni su nužnosti potpunog zalaganja za funkcioniranje nacionalne i svjetske zajednice, te potrebe iznalaženja načina i sredstava da se to postigne.
  • Osjećaju čežnju da se potpunije predaju ZKŽ načinu življenja i da ojačaju svoje  veze sa svojim nacionalnim zajednicama i sa Svjetskim ZKŽ-om.  Jedan od načina da to postignu jest: Privremeno predanje.

Ova prva faza obično traje od jedne do četiri godine (ON 2). Tijekom te faze, članovi će započeti promišljati svoj osobni poziv. Oni koji požele početi razmatrati takav poziv ulaze u iduću fazu. To se neće desiti svim članovima grupe istodobno. Prijelaz na iduću fazu obilježen je proslavom Privremenog predanja.

 

Faza rasuđivanja o pozivu

Što trebam činiti za Krista?

Kao što smo rekli u Kriterijima (str. 36), Privremeno predanje, koje članovi javno obznane a zajednica prihvati, jest način na koji pojedinac izražava svoju odluku o traganju za Božjom voljom cijelog svog života, ignacijanskim sredstvima; za zajednicu koja im pruža dobrodošlicu, to bi trebalo značiti staviti im na raspolaganje ignacijansku pedagogiju svojstvenu ZKŽ-u.

U tom trenutku, veoma je važno izbjeći dva moguća pogrešna shvaćanja, koja su, prvo: da je u Crkvi laički poziv naprosto onaj koji ostaje kada nema nikakve druge opcije i drugo: da ostajemo članovi ZKŽ-a jer ne znamo ni za kakvu drugu kršćansku grupaciju.

Što točno znači rasuđivanje o pozivu, za mlade i za odrasle? Za neke, naročito za mlade, to je pitanje razmatranja statusa u životu – laik? svećenik? vjernik?  Za druge, posebice za starije i one već oženjene, to je pitanje načina življenja – što Bog želi od mene u odnosu na moj osobni život, moju obitelj, moj profesionalni život, moj društveni i politički angažman, moj odnos prema novcu, itd?  Koje odluke moram donijeti da bih živio prema Božjem pozivu na ‘veće služenje”?  Hoće li mi ZKŽ pomoći da potpunije odgovorim na ovaj poziv?

 

Ovu fazu moguće je promatrati kao dvostruko rasuđivanje:

  • rasuđivanje i biranje statusa življenja: biti u braku, biti neoženjen, djelovati kao laik, kao svećenik ili voditi vjerski život.
  • rasuđivanje i izbor načina življenja, pri čemu odgovaramo na Gospodinov poziv da živimo život kojim smo već vezani većom vjernošću za kršćanske vrijednosti.

Faze u rasuđivanju o pozivu

Rasuđivanje o pozivu obično se odvija u dvije faze koje karakterizira Drugi tjedan Duhovnih vježbi:

  • prva faza odgovara razvoju prave raspoloživosti radi ostvarivanja dobrog ‘izbora’. To je osobito pitanje nutarnje slobode (ignacijanska ‘ravnodušnost’) i sve većeg poistovjećivanja sa siromašnim i poniznim Kristom, potpuno se posvećujući služenju svojoj braći i sestrama prema volji Božjoj;
  • druga faza jest trenutak stvarnog ‘izbora’ kao načina na koji smo pozvani nasljedovati Krista. To je pitanje htijenja i biranja onoga što Bog želi za nas.

 

Postoje dva koraka ovog rasuđivanja:

Slušanje poziva za nasljedovanjem Krista u Njegovu poslanju

Traženo iskustvo:

  • asimiliranje kršćanske vjere kao poziva na poslanje;
  • osobna ljubav prema Kristu i čežnja da Ga nasljedujemo izbližega kontemplirajući o otajstvima Njegova života;
  • predanje Kristovom planu spasenja, i Njegovu poistovjećenju s patnjama i potrebama Svog naroda;
  • povećana svijest o društvenim poremećajima i o prevladavajućim vrijednostima i trendovima;
  • shvaćanje onoga što je potrebno za nasljedovanje Krista u plodonosnom služenju, spremni da se odreknemo svega, uključujući i sebe (nutarnja sloboda, ravnodušnost, ignacijanski magis) za Gospodinovu ljubav i evanđelje.

 

Pomoć koju nudi ZKŽ:

  • uvod u osobnu molitvu kao dio života, i stav rasuđivanja u svakodnevnici;
  • iskustvo potpunih Duhovnih vježbi, bilo u svakodnevnom životu ili u povučeništvu u nekoliko faza;
  • produbljivanje znanja o Kristu čitanjem i pohađanjem teoloških tečajeva namijenjenim laicima, itd;
  • preuzimanje odgovornosti u svojoj vlastitoj grupi i šire u ZKŽ-u, za sâm ZKŽ ili za lokalnu Crkvu;
  • predati se nekom snažnom iskustvu poniznog služenja najsiromašnijima i najodbačenijima.

 

Nalaženje našeg osobnog poziva u Crkvi

Traženo iskustvo:

  • za one koji mogu birati, razmatranje statusa života u koji smo pozvani;
  • za one koji su već položili životni zavjet (npr. bračni zavjet), razdoblje samo-obnove;
  • jačanje vlastite ljubavi prema Crkvi i predanje njenom poslanju u izgradnji kraljevstva Božjeg ;
  • osjećaj identiteta sa ZKŽ-om i njegovim poslanjem.

 

Pomoć koju nudi ZKŽ:

  • prilike za učenje razlikovanja nutarnjih osjećaja i previranja te upoznavanje ignacijanskog načina odlučivanja;
  • razumijevanje različitih poziva unutar Crkve: svećeništvo, brak, vjerski život, život samca, laičko služenje, apostolsko služenje, svjetovni instituti, itd;
  • prilike za učenje o različitim pozivima unutar Crkve osobnim svjedočenjem i primjerom;
  • poznavanje ‘imidža’ Crkve iznesene na II vatikanskom koncilu i u dokumentima Lumen Gentium i Gaudium et Spes, te razvoj jasnog osjećaja odgovornosti unutar Crkve;
  • njegovanje suradnje s drugim udrugama unutar Crkve.

 

ZKŽ-ov doprinos ovoj fazi rasuđivanja o pozivu

  • Na grupnim sastancima posebno se naglašava podjela osobnog iskustva koje proizlazi iz molitve ili svakodnevnog života, i duhovnim vodstvom pokušava ih se razlikovati;
  • duhovno vodstvo;
  • nacionalna i lokalna tajništva trebaju organizirati, kad god je to moguće radionice ili uvodne sastanke o:
    • Biblijskim pozivima – Abrahama, Mojsija, Izaije, Jeremije, Marije, apostola, itd;
    • dinamici i strukturi Duhovnih vježbi – to se može učiniti u dvije faze, u prvoj prije Vježbi, kao pripremi, i u drugoj nakon Vježbi radi refleksije i obogaćivanja iskustva;
    • Ignacijanskom razlikovanju duhova i o Životopisu sv. Ignacija;
    • društvenom učenju Crkve ili o društveno-političkoj formaciji.
    • načinima i sredstvima za produbljivanje znanja o Kristu, o Crkvi, o sakramentima zaređenja i braka, o laičkom pozivu, itd.,
    • pripremom popisa literature za čitanje o ovim temama;
    • raspravom o ovim temama na sastancima zajednice;
    • teološkim seminarima;
    • sastancima za one koji prolaze kroz slične faze rasuđivanja o pozivu;
    • pružanjem prilika za sudjelovanje u tečajevima teologije za laike koje organiziraju akademske ustanove.

 

Znaci koji označavaju kraj ove faze

Ova je faza dovršena:

  • kada se napravi životni izbor (odabir) ili obnova života (ili oboje);
  • kada je pojedinac spreman za Trajno predanje ZKŽ-u.

 

 

Nov način življenja odražava se u novim stavovima, naime :

  • u osobnom i zajedničarskom rasuđivanju, postoji jasno opažanje načina na  koji Bog želi da živimo svoj život i načina življenja (rad, zanimanje, osjećaji, život kod kuće, studij, itd.);
  • u odlučivanju o životu na koji smo pozvani, posebice za mlade odrasle neoženjene pojedince, ozbiljno se razmatraju sve alternative poziva;
  • pojedinac je postigao relativnu emocionalnu, duhovnu i profesionalnu stabilnost, integriranje različitih aspekata života u svom vlastitom poslanju;
  • pojedinac je siguran da ga Gospodin poziva u ZKŽ zajednicu;
  • na osobnoj i zajedničarskoj razini ozbiljno se traga za onim što Bog od nas želi, kako od pojedinca tako i od grupe;
  • kao posljedica duhovnog rasta kod većine njenih članova, grupa je dobila osjećaj čvrste povezanosti i identiteta. Grupa je povlašteno mjesto za doživljavanje zajedničarskog rasuđivanja;
  • članovi grupe predaniji su odgovornosti i služenju, čak i ako su veoma zahtjevni u smislu vremena, novca i napora.

 

 

Etapa apostolskog rasuđivanja

Veliko služenje radi čiste ljubavi

 

U fazi Trajnog predanja, ne radi se samo o pitanju apostolskog djelovanja: traga se za nečim dubljim i trajnijim. Otkrivamo da poput Isusa, nismo samo poslani za različita poslanja, nego smo ljudi koji su poslani. Zato pokušavamo dati apostolsko značenje cijelom našem životu – obiteljskom, radnom, društvenom životu, Crkvi, slobodnim aktivnostima, bolesti, čak i smrti (vlastitoj i smrti drugih ljudi). Prepoznavajući kako su sve ovo Božji darovi, živimo naše predanje s kojim surađujemo s Kristom za Kraljevstvo Boga Oca.

Činjenica da smo poslani poprima mnogo različitih oblika. U svakom sakramentu kojeg primimo, posebno je poslanje. U krštenju i potvrdi, npr. već smo doista učinjeni apostolima, poslanima da nastave Kristovo poslanje i da sve dovedu pod Njegovu vlast. U odobravanju apostolskog načina življenja ZKŽ-a, Crkva prihvaća i prisvaja napore osebujne ZKŽ-u. Nadalje, hijerarhija može dati specifično poslanje ZKŽ-u, bilo na zahtjev Crkve ili na inicijativu ZKŽ-a.

ZKŽ se odlikuje apostolskim rasuđivanjem jer se članovi ZKŽ-a potiču na njegovanje duha slušanja, kreativnosti i inicijative po kojima postaju osjetljivi na Božji glas koji ih poziva preko potreba drugih ljudi i preko molbi onih s vodećom ulogom u ZKŽ-u. [ON 6, 8, 13(b), 14]

ZKŽ se odlikuje kontemplacijom na Kristov poziv koji vodi k dubljem odnosu i k novom stavu prema Kristu, zajedništvu s Njim kao poslanikom, vjerujući u Njegovu ljubav i spasenjsku snagu, otvarajući se Duhu Svetom, zanimajući se za probleme drugih, apostolsku dobrostivost, razumijevanje, nježnost, suosjećajnost, hrabrost u nevolji, i spremnost na prevladavanje svih klasnih i ideoloških prepreka.

Područje poslanja ZKŽ-a nije ograničeno na određene ljude ili djelatnosti, nego se širi na sve sektore u kojima nas je Bog pozvao na djelovanje: na Crkvu i na svijet, na naše znance i na strance, na obitelj, radno mjesto, kulturne, društvene i proizvodne udruge, politiku, kulturu, i tako dalje.

U pokušaju da ustanovi prioritete, ZKŽ daje jasnu prednost najhitnijim i najuniverzalnijim pozivima, poput potrebe za okončanjem diskriminacije između bogatih i siromašnih, evangelizaciji kultura i jedinstvu kršćana. [ON 8(d)]

Oni koji se osjećaju pozvanima da budu posrednici društvenih i kulturnih promjena radi izgradnje kraljevstva Božjeg u ovome svijetu, trebaju usvojiti stanje najviše budnosti za održanje napetosti između ljudskog i kršćanskog življenja i između osobnih i grupnih projekata. Za to nam treba rasuđivanje, raspoloživost i ravnoteža.

 

Značajke faze apostolskog rasuđivanja

 

Traženo iskustvo:

  • ostvarivanje zbiljske nazočnosti Krista i Njegove spasenjske snage u našim životima; osobni apostolat (u obitelji, s prijateljima, u župi, na poslu, u slobodno vrijeme) nije samo neophodan i nezamjenjiv, nego mnogima on postaje najdublji i najtrajniji oblik apostolata u njihovim životima;
  • razvoj stava  kontemplativac u djelovanju, nastojeći ojačati odnose s Bogom i s drugima preko zahvalnosti, molitve, i davanja sebe u ljubavi i služenju;
  • redovita provedba osobnog i zajedničarskog rasuđivanja, u svim osobnim i apostolskim odlukama;
  • dublja integracija vjere i života, vjere i pravde;
  • razvoj dubljeg smisla univerzalnosti, ekumenizma, i osjetljivosti na najveće potrebe i najveće služenje te sposobnost da se odgovori na njih;
  • asimilacija dobre metodologije planiranja, primjene i vrednovanja apostolskih i društvenih projekata.

 

Pomoć koju nudi ZKŽ

  • zajednica potpomaže osobni susret s Isusom u molitvi, u sakramentima i u svakodnevnom životu;
  • vježbanje specifičnog apostolskog molitvenog života koji nam omogućuje susret  s Bogom i sjedinjenje s njim u apostolskom djelovanju;
  • omogućuje održavanje sastanaka za rasuđivanje o važnim odlukama u našem životu: o braku,  radu-zanimanju, sudjelovanju u društvenom i političkom životu, itd.
  • ostvaruju se prikladni aranžmani organiziranja apostolskog služenja (npr. profesionalne mreže).

 

ZKŽ-ov doprinos ovoj fazi

  • Na grupnim sastancima, veoma važna pitanja jesu svakodnevni život, osobni planovi i apostolski projekti. Grupa treba o njima raspravljati, slušati ih i razmatrati. Susreti grupe pomažu u osobnom i zajedničkom rasuđivanju te također pomažu u suočavanju s boli i smrću s kojima se grupa susreće u svom poslanju;
  • Djelokrug apostolata u ZKŽ-u čini apostolsko rasuđivanje apsolutno nužnim na osobnoj i zajedničarskoj razini. Ono se koristi na svim razinama djelovanja, počevši sa svakim članom koji se osvrće na događaje dana u dnevnom preispitivanju savjesti i dok vrednuje Gospodinov poziv na služenje drugima. [ON 12(a)]
  • Revizija života može se ovdje odvijati u obliku apostolskog rasuđivanja unutar zajednice.
  • Osobno duhovno vodstvo treba provoditi često, a uloga voditelja je biti svjedokom i pomaganje u rasuđivanju. Oženjen bračni par može povremeno dijeliti duhovno vodstvo kao par;
  • Duhovne vježbe u obliku petodnevnog ili osmodnevnog povučeništva, ignacijansko su ponavljanje punine iskustva Duhovnih vježbi;
  • Trebala bi postojati neka vrsta zajedničke blagajne ili fonda solidarnosti;
  • Lokalne i nacionalne zajednice trebale bi nuditi sredstva za trajnu formaciju.
  • Među najvažnijim stvarima za odrasle članove ZKŽ-a, valjalo bi organizirati tečajeve iz: obiteljske etike, profesionalne i društvene etike, produbljivanja znanja o Svetom Pismu, o Mariji u otajstvu Crkve, itd. Drugi tečajevi neće imati jednaki značaj u različitim zemljama: dijalog među vjerama, dijalog među kulturama, itd. O ovim predmetima može se raspravljati na grupnim sastancima, prema bibliografijama koje su zacrtali  nacionalni ZKŽ-i.

 

Dovršavmo ovaj dokument s riječima sv. Ignacija iz Duhovnih vježba:

“Čovjek je stvoren da Gospodina Boga svoga hvali, da ga štuje, da mu služi i da tako spasi svoju dušu, a ostale stvari na zemlji stvorene su radi čovjeka, da mu budu od pomoći da postigne svrhu za koju je stvoren.”

 

 

[1]     Na engleskom: Italija, kolovoz 1995.; Filipini, travanj 1997.; Australija, srpanj 1997.

      Na španjolskom: Argentina, listopad 1995.; Peru, siječanj 1996.; Španjolska, travanj i studeni 1996.; Meksiko, listopad 1996.; Dominikanska Republika, svibanj 1998.

      Na francuskom: Zair, srpanj 1995.; Egipat, siječanj 1996.; Kamerun, kolovoz 1996.; Obala Slonovače, kolovoz 1996.

 

[2]     Izvršno vijeće Svjetskoga ZKŽ-a s tajništvom u Rimu.

 

[3]     S obzirom na ignacijansku paradigmu, preporučujemo da pročitate Ignatian pedagogy – a practical approach (Ignacijanska pedagogija – praktičan pristup), dokument koji je 1993. pripremilo Međunarodno povjerenstvo za obrazovni apostolat Družbe Isusove – ICAJE.

 

[4]     Među dokumentima uključenima u Dodatke možete konzultirati one koji se odnose na povijest i pozadinu ZKŽ-a.

 

[5]     Dokument Suradnja s laicima u misiji, s 34. opće kongregacije Družbe Isusove, uključena je u Dodatke.

 

[6]     Opća načela Zajednice kršćanskoga života koje je odobrila Svjetska skupština u Guadalajari 1990. i koje je potvrdila Sveta Stolica u prosincu iste godine. Navod potječe iz parafrazirane verzije korištene u Engleskoj i Walesu te drugim zemljama engleskoga jezičnog područja.

[7]     “Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe po Isusu Kristu…” (Ef 1,4–5).

 

[8]     Mt 5,3–12.

 

[9]     “..da upoznam njega i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, ne bih li kako suobličen smrti njegovoj prispio k uskrsnuću od mrtvih” (Fil 3,10–11).

 

[10]    “…već sam vas nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga. Ne izabraste vi mene, negi ja izabrah vas…” (Iv 15,15–16).

 

[11]    “Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas” (Iv 20,21).

 

[12]    Lk 4,14–21.

 

[13]    “I ustanovi dvanaestoricu da budu s njime i da ih šalje propovijedati…” (Mk 3,14).

 

[14]    “Naše zvanje nas poziva da živimo tu duhovnost koja nas otvara i čini raspoloživima za sve što god Bog očekuje od nas u svakoj konkretnoj situaciji naše svakodnevice” (ON 5).

[15]    Fil 2,7.

 

[16]    ON 4.

 

[17]    DV 97, 104 itd.

 

[18]    ON 4.

 

[19]    ON 6.

 

[20]    Ignacijanska baština može se usporediti s velikim drvetom zasađenim u vrstu Crkve. Glavna grana drveta nesumnjivo je Družba Isusova, međutim ignacijanski nije sinonim za isusovački. Duhovnost duhovnih vježba hrani druge vjerske i laičke skupine također, svaka od njih izražava na svoj način ovo ili ono obilježje ignacijanske karizme. Među takvim skupinama posebno mjesto se pridaje Marijinim kongregacijama, prethodnici ZKŽ-a.

 

[21]    Ova dimenzija poziva u ZKŽ-u opisana je detaljno u posebnom poglavlju (br. 125–163).

 

[22]    ON 4.

 

[23]    ON 4.

 

[24]    ON 4. Godine 1946. papa Pio XII. je rekao: “Vjernici, točnije rečeno, vjernici laici, nalaze se na prvim linijama crkvenog života; za njih je Crkva načelo animiranja ljudskog društva. Stoga posebice oni moraju imati veoma jasnu svijest da ne pripadaju samo Crkvi, nego da jesu Crkva” (AAS 38, 1946, str. 149).

 

Drugi vatikanski koncil bavio se istim predmetom na sljedeći način: “Laicima je na poseban način vlastit svjetovni karakter… Laici međutim, po svom istom pozivu, tragaju za kraljevstvom Božjim upuštajući se u svjetovne poslove i raspoređujući ih prema Božjem planu. Oni žive u svijetu, tj. u svakoj i u svim svjetovnim profesijama i zanimanjima. Oni žive u običnim uvjetima obiteljskoga i društvenog života iz kojih tkanjem nastaje prava mreža njihova postojanja. Bog ih tamo zove tako da obavljanjem svojih osebujnih funkcija i vođeni duhom evanđelja mogu raditi na posvećivanju svijeta iznutra, poput ‘kvasca’. Na taj način mogu i druge upoznati s Kristom, naročito svjedočenjem u životu koji blista vjerom, ufanjem i ljubavlju. Laici su pomno uključeni u svjetovne poslove svake vrste. Stoga je njihov osobit zadatak osvijetliti i organizirati ove poslove tako da mogu uvijek iznova započimati, razvijati i ustrajati prema Kristovoj volji, na hvalu Stvoritelja i Otkupitelja” (LG 31).

 

I papa Ivan Pavao II. napisao je: “’Svijet’ tako postaje mjesto i sredstvo za laike vjernike da ispunjavaju svoj kršćanski poziv jer je svijet sam predodređen da veliča Boga Oca u Kristu. Vijeće je potom sposobno ukazati na osebujan i poseban smisao božanskoga poziva, usmjerena prema vjernicima laicima. Nisu pozvani da napuste svoje položaje u svijetu… naprotiv, [krštenje] im povjerava poziv koji se s pravom odnosi na njihovu situaciju u svijetu… Tako za laike vjernike biti nazočan i aktivan u svijetu nije samo antropološka i sociološka, nego i teološka i crkvena stvarnost” (Kristifideles laici 15).

 

[25]    DV 1–20.

 

[26]    DV 233.

 

[27]    Prema sv. Ignaciju, osnovne su želje. Za njega biti čovjek u osnovi znači biti sposoban za želje. Za Ignacija sposobnost neke osobe da raste u svetosti i bude apostolski plodna ovisi o snazi njeznih želja. Za sv. Ignacija želja jest poriv života koji omogućuje osobi da nešto želi, sanja, djeluje i ljubi. Ljudsko biće je netko sa čežnjom prema pravdi, miru i ljubavi – sa čežnjom prema Bogu. Što neka osoba više njeguje svoju nutarnju sposobnost za želje, to će biti spremnija da je ispuni Bog. Tako su, za sv. Ignacija, oni s jakim čežnjama, iako još uvijek grješnici, bili prikladni za duhovne vježbe. Za Ignacija duhovni život se ne sastoji u pridržavanju pravila i smjernica, nego u čežnjama koje Gospodin može njegovati i ispunjavati.

 

[28]    Ustanove 102.

 

[29]    Kristifideles laici 58.

 

[30]  Svrha duhovnih vježba jest “pobijediti samoga sebe i urediti svoj život” (DV 21); “istraživati i ispitivati u kojem staležu ili načinu življenja želi njegovo Božansko Veličanstvo da mu služimo” (DV 135); oni su škola u kojoj učimo slušati Božji poziv i koja nam pomaže odgovoriti na njega, te nas čini sve spremnijima da uvijek slušamo njegov božanski glas, preobražavajući naš cjelokupni život u velikodušan odgovor Gospodinu koji nas zove i šalje nas. Duhovne vježbe nas pripremaju za život “poziva-odgovora”.

 

[31]    ON 5.

 

[32]    DV 1.

 

[33]    16. studeni 1536.

 

[34]    Post 1,26–30.

 

[35]    DV 23.

 

[36]    DV 43.

 

[37]    DV 233–234.

 

[38]    DV 53. Prvi tjedan duhovnih vježba obično se naziva “tjednom grijeha”. Bilo bi prikladnije da se naziva “tjednom milosti”, “tjednom spasenja”. Zapravo, tijekom ovoga prvog tjedna valja se usredotočiti na doživljavanje Boga kao Spasitelja i Otkupitelja i doživjeti sebe kao grješnika kome je oprošteno. Ovo otkrivenje događa se preko lika raspetoga Krista (DV 53). Sv. Ignacije nas uči da pred njim pitamo: Što sam učinio? Što činim? Što ću učiniti za Krista? Onima koji su izgubljeni ili zatočeni u mračni bezdan jastva spasenje se prikazuje u obliku vrata koja vode iz toga jastva, putovanje prema drugome. Grijeh u kojemu smo se izgubili ili u kojemu smo bili zatočeni odjekuje sada kao nuđenje slobode i spasenja, poziv Vječnoga Kralja. Odgovoriti na njega, ali ne samo s prosudbom i razumom, nego svojim potpunim predanjem jest način postizanja oslobođenja za sve ljude.

 

[39]    DV 95.

 

[40]    DV 104.

 

[41]    DV 139.

 

[42]    1 Kor 15,28.

 

[43]    ON 4.

 

[44]    DV 135.

 

[45]    DV 176.

 

[46]    DV 135–168; 169–189.

 

[47]    DV 15.

 

[48]    DV 189.

 

[49]    Dvije zastave (DV 136–148).

 

[50]    Tri vrste ljudi (DV 149–157).

 

[51]    DV 165.

 

[52]    DV 166.

 

[53]    DV 167.

 

[54]    DV 176.

 

[55]    “da shvati i osjeti” (DV 2).

 

[56]    Duhovno vodstvo pretpostavlja povrh svega uzajamno povjerenje koje se očituje u otvorenosti srca prema duhovnom vodstvu i zahtijeva apsolutnu diskreciju. Također je važno da vodič temeljito usvoji Napomene (DV 1–20), da bude upoznat s procesom duhovnoga rasta i sa zahtjevima apostolskoga poziva. Važno je da se promidžba pravde i međukulturalnoga dijaloga, kao bitna dimenzija evangelizacije, uklopi u vlastiti život kandidata.

 

[57]    Polazište za poslanje jest odnos s Isusom. Isus je nazočan, ne samo u našim srcima, nego i u svom tijelu u kojemu je naša mjesna ZKŽ skupina samo jedna njegova stanica; nadalje, nazočan je u onima kojima smo poslani – obitelji, prijateljima, na radnom mjestu, široj zajednici, posebice potrebitima. Shodno tome, poslanje živi i puni nas energijom kada ova trostruka Isusova nazočnost odjekuje i uzajamno djeluje – Isus nazočan u našim srcima; Isus nazočan u našoj ZKŽ skupini; Isus nazočan u onima kojima smo poslani.

 

[58]    “Jer siđoh s neba, ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla” (Iv 6,38; Jn 4,34; 5,30; 9,4–5; 14,24).

 

[59]    “Onaj koji me posla sa mnom je…”(Iv 8,29; 3,35; 17,7–8; 5,19).

 

[60]    “Doista, kao što Otac ima život u sebi, tako je i Sinu dao da ima život u sebi” (Iv 5,26).

 

[61]    “Kao što je mene poslao živi Otac, i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje, živjet će po meni” (Iv 6,57).

[62]    Iv 10,30,38; 11,41–42; 13,1–3; 13,9; 14,20; 16,28.

 

[63]    “…da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima i ja u njima” (Iv 17,21,24,26).

 

[64]    “Ja sam Put, Istina i Život; nitko ne dolazi k Ocu osim po meni” (Iv 14,6).

 

[65]    Lumen gentium 9.

 

[66]    LG 1.

 

[67]    Iv 17,17.

 

[68]    Karizma laičkih udruga izražena je poslanjem u misiju u procesu zajedničkoga rasuđivanja i putem konkretnih po sebi razlikovnih oblika. S obzirom na karizmu vjerskoga života, ona izražava svoje poslanje rasuđivanjem povezanim sa zavjetom poslušnosti. U oba slučaja ona pretpostavlja traganje za voljom Božjom i ispunjenje te volje kao poslanja Crkve.

 

[69]    “…silan na djelu i na riječi …onaj koji ima otkupiti Izraela (Lk 24,19–21; Lk 4,24; Lk 7,16; 13,33; 24,19; Mk 1,22; 6,2; Mt 16,14; 21,11–14).

 

[70]    “Isus im dade vlast nad nečistim dusima da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć” (Mt 10,1).

 

[71]    “Oče, posveti ih u istini; tvoja je riječ istina …ne molim samo za ove, nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene” (Iv 17,17,20; Mk 6,30).

 

[72]    Mt 10,40–42.

 

[73]    Posvećenje znači da Bog uzima u vlasništvo ono što je predodređeno za dotično poslanje. U Starom zavjetu kraljevi su posvećivani Bogu tako što bi im svećenik pomazao glavu uljem.

 

[74]    “Svemogući Bože… Posvećujem te darom spasenja tako da, pritjelovljen njegovu narodu, uvijek budeš ud Krista, svećenika, proroka i kralja za vijeke vijekova” (Obred krštenja, pomazanje svetom krizmom).

 

[75]   2 Kor 1,21–22.

[76]    Lk 4,18–19; Iz 61,1–2.

 

[77]    ChL 13.

 

[78]    ON 9.

 

[79]    Lk 2,19,51.

 

[80]    Lk 1,45.

 

[81]    To je smisao Magnificata (Veliča…) koji sabire i sažima očekivanja svih siromaha (Lk 1,46–56). Nadahnut je pjesmom Ane, mlade žene koja se nadala samo Božjemu djelovanju (1 Sam 2,1–10).

 

[82]    Lk 10,21; Mt 11,25–27; Mt 10,4.

 

[83]    ON 8.

 

[84]    Mt 25,31–46.

 

[85]    Ustanove 287 (ON 4 i 8).

 

[86]    Sva proročka poslanja slijede ovaj proces. Bog najprije neočekivano zahvaća u nečiji život i srce onoga koga želi poslati da služi njegovu narodu (poziv). Zatim, iz predanja srca i potreba ljudi prorok će naći svoje poslanje i provesti ga s osobitim gestama i riječima.

 

[87]  Navodeći riječi pape Ivana Pavla II. u njegovoj opomeni na apostolat Kristifideles laici (30. 12. 1988.) ističemo neka područja djelovanja:

“Osnovno služenje koje Crkva može činiti za cjelokupno čovječanstvo jest ponovno otkrivanje i pomoć da i drugi iznova otkriju nepovredivo dostojanstvo svake ljudske osobe… Ako je uistinu svatko poslan i odgovoran za priznavanje osobnoga dostojanstva svakog čovjeka i za obranu prava na život, neki laici imaju posebnu odgovornost: kao roditelji, zdravstveni radnici i mnogi nositelji gospodarske i političke moći” (ChL 37 i 38).

 

“Dužnost vjernika laika prema društvu počinje u prvom redu u braku i u obitelji. Ovu dužnost može ispuniti na primjeren način samo ako je uvjeren u jedinstvenu i nezamjenjivu vrijednost koju ima obitelj u razvoju društva i same Crkve” (ChL 40).

 

“Dobrostivost koja ljubi i služi nekoj osobi nerazdvojiva je od pravde. Svatko na svoj vlastiti način zahtijeva potpuno, učinkovito priznavanje prava pojedinca, po kojima je društvo uređeno u svim svojim strukturama i ustanovama”…

…“Da bi postigli svoj zadatak usmjeren na kršćansku animaciju svjetovnoga poretka, u smislu služenja osobama i društvu, vjernici laici nikad se ne smiju odreći svoga sudioništva u ‘javnom životu’, tj. na mnogim različitim gospodarskim, društvenim, pravnim, upravnim i kulturnim područjima, s ciljem promicanja općega dobra… svaka osoba ima pravo i dužnost sudjelovanja u javnom životu, usprkos raznolikosti i komplementarnosti oblika, razina, zadataka i odgovornosti. Optužbe za karijerizam, idolatriju moći, egoizam i korupciju, često usmjerene prema osobama u vladi, saboru, vladajućoj klasi ili političkim strankama, kao i opće mišljenje da sudjelovanje u politici predstavlja apsolutnu moralnu opasnost, nimalo ne opravdava ni skepticizam, a ni nenazočnost kršćana u javnom životu”…

…“Nadalje, javni život u korist osobe i društva nalazi svoju kontinuiranu liniju djelovanja u obrani i promidžbi pravde, shvaćene kao ‘kreposti’, a takvo shvaćanje zahtijeva obrazovanje, kao i moralnu ‘snagu’ koja podržava obvezu njegovanja prava i dužnosti svake osobe, na osnovi osobnoga dostojanstva svakog čovjeka” (ChL 42).

 

“U kontekstu preobrazbi u svijetu gospodarstva i rada koje uzrokuju zabrinutost, vjernici laici odgovorni su biti na prvim crtama izrade rješenja za veoma ozbiljne probleme rastuće nezaposlenosti; boriti se za najprikladnije prevladavanje brojnih nepravdi iz radnih organizacija kojima nedostaje pravi cilj; da radno mjesto postane zajednicom osoba poštivanih u njihovoj jedinstvenosti i njihovu pravu na sudjelovanje; da razviju novu solidarnost među onima koji sudjeluju u zajedničkom radu; da izgrade nove oblike poduzetništva i da iznova promotre sustave trgovine, financiranja i tehnološke razmjene” (ChL 43).

 

“Svaki vjernik laik treba biti u prvom redu uvijek potpuno svjestan da je član Crkve, ali da mu je povjeren jedinstven zadatak koji ne može obaviti nitko drugi i koji on treba ispuniti za dobro sviju. Iz te perspektive, ustrajavanje Vijeća na apsolutnoj nužnosti apostolata koji provodi pojedinac poprima svoje puno značenje: Apostolat koji provodi pojedinac – a koji obilato istječe iz istinskoga kršćanskog življenja (Iv 4,14) – jest vrelo i uvjet cjelokupnoga laičkog apostolata, čak i u njegovu organiziranom izrazu, i ne dopušta nikakvu zamjenu. Bez obzira na okolnosti, svi laici (uključujući i one koji nemaju priliku ili mogućnost za suradnju u udrugama) pozvani su na ovu vrstu apostolata i obvezni su sudjelovati u njemu. Takav apostolat koristan je uvijek i posvuda, ali u određenim okolnostima, jedino on je raspoloživ i provediv (II. vatikanski sabor, Dekret o apostolatu laika, Dj 16)” (ChL 28).

 

[88]    DV 203.

[89]    Za razumijevanje ignacijanskoga procesa formacije nije dostatno poznavati duhovne vježbe. Ignacije predlaže niz iskustava, a prvo među njima su “duhovne vježbe u trajanju od mjesec dana ili manje”… “drugo, služenje u bolnicama”… “treće, hodočašće od mjesec dana bez imalo novaca”… “četvrto, uvježbavanje samoga sebe u raznim neuglednim i poniznim službama”… “peto, prenošenje kršćanske doktrine drugim neupućenim osobama” (Ustanove 65–59). Ovaj proces očito nije primjenjiv na ZKŽ, ali Ignacijeva intuicija jest. Ignacije je pred očima zamišljao Isusa koji je ‘oplijenio’ samoga sebe, kao ključ za razumijevanje poslanja spasenja (Fil 2,1sl).

 

[90]    Lk 12,49; Fil 2,5.

[91]    DV 23.

 

[92]    ON 5.

 

[93]    DV 5.

 

[94]    ON 8.

 

[95]    Vidi što je sv. Ignacije rekao o tome u navodu br. 89.

 

[96]    ON 8a.

 

[97]    ON 8b.

 

[98]    DV 230.

 

[99]    ON 8.

 

[100] Autobiografija 8.

 

[101] DV 230–237.

 

[102] Temeljna dinamika duhovnih vježba je trajan poziv da promišljamo u molitvi cjelokupno osobno iskustvo da bismo mogli prosuditi kamo nas vodi Duh Božji. Ignacije zahtijeva razmišljanje o ljudskom iskustvu kao neophodnom sredstvu rasuđivanja njegove valjanosti jer bez razborita razmišljanja moguće je imati tek varljivu iluziju stvarnosti, a bez pomna razmatranja značenje pojedinačnoga iskustva može se smanjiti ili svesti na najmanju mjeru. Tek nakon primjerena promišljanja o iskustvu i pounutrašnjivanja njegova značenja te implikacija onoga što živimo, možemo slobodno i s pouzdanjem nastaviti ispravljati odluku o načinu kako proslijediti dalje. To će koristiti potpunu i integriranu razvoju osobe koja nastoji s većom vjernošću ostvariti poslanje koje je dobila od Boga. Za sv. Ignacija razmišljanje jest središnja točka u prijelazu iz iskustva na djelo. Ovo trajno ispreplitanje odnosa iskustva, razmišljanja i djela jest ključno za ignacijanski process formacije.

 

[103] Neke vrste ispitivanja savjesti predložene u knjizi Duhovnih vježba jesu: “Peta dodatna uputa” (DV 77); “Prvi način moljenja” koja se može smatrati kao molitva ispitivanja savjesti (DV 241); “Posebno ispitivanje savjesti” (DV 24–31); i Ispit s obzirom na vježbe i dodatne upute (DV 90, 160, 207); Opći ispit savjesti (DV 32–43). Vidi u pomoćnom materijalu “Pregled dana”.

 

[104] DV 95.

 

[105] DV 54.

 

[106] “Zajednica nam pomaže da živimo različite dimenzije ovoga apostolskog predanja i da uvijek budemo otvoreni prema najhitnijim i najopćenitijim stvarima, osobito putem revizije (pregleda) života i pomoću osobnoga i zajedničkog rasuđivanja. Pokušavamo dati apostolski smisao i najneznatnijim stvarnostima svagdanjega života” (ON 8). “Budući da je nakana Zajednice kršćanskoga života suradnja s Kristom za napredak Božjega kraljevstva, svaki je pojedinac pozvan da se aktivno uključi u prostrano polje apostolskoga služenja. Apostolsko rasuđivanje, kako osobno tako i zajedničko, uobičajen je način da otkrijemo što je najbolje učiniti kako bi Krist Gospodin bio nazočan, konkretno u našemu svijetu” (ON 12b).

 

[107] Ustanove 618, 622…

 

[108] Sveopće i najtrajnije dobro: “misliti globalno i djelovati lokalno”; drugim riječima, “radije izgraditi strukture nego organizirati jednokratna događanja”, za razvijanje djela i usluga koje sudionici mogu replicirati ili ponavljati.

      Najveća potreba i hitnost: ići onamo gdje nema nikog drugog, gdje oni koji bi trebali biti tamo izvršavaju svoje obveze slabo ili nikako.

      Najveće dobro: formiranje “multiplikatora”; stvaranje mreža komunikacijske svijesti da smo svi mi jedna globalna obitelj.

 

[109] ON 8c.

 

[110] “U praksi to podrazumijeva sudjelovanje u euharistiji kad god je to moguće; aktivan sakramentalni život; svagdanju osobnu molitvu, temeljenu napose na Svetom pismu; rasuđivanje dnevnim pregledom vlastitog života i, ako je moguće, uz pomoć redovita duhovnog vodstva; godišnju duhovnu obnovu u skladu s izvorima naše duhovnosti i ljubav prema Majci Božjoj” (ON 12a).

 

[111] ON 4.

[112] ON 4.

[113] ON 7.

[114] ON 39b.

[115] ON 12c.

[116] ON 11.

[117] ON 7.

[118] ON 7.

[119] ON 4 i 7.

[120] ON 12c.

[121] ON 8.

 

[122] OO 39a.

[123] ON 4.

[124] OO 39b.

[125] OO 40.

[126] ON 4 i 8.

[127] ON 7.

 

[128] ON 1.

 

[129] ON 7.

[130] ON 4.

[131] ON 7.

[132] “Moramo biti veoma osjetljivi na potrebe drugih. Univerzalna dimenzija ZKŽ-a jest izazov i ideal koji nas poziva da se predajemo još i više, na svaki način, budući da smo svi jednako dragocjeni u Božjim očima. Član ZKŽ-a i jedna mala skupina, s ovakvom univerzalnom vizijom, otvaraju se Kristovu poslanju koje se proteže na sve” (Rim 1979.).

[133] “Kao članovi Svjetske zajednice pozvani smo na uspostavljanje bliskih veza s onima iz drugih kultura, nadilaženjem svih predrasuda i otvaranjem naših očiju prema stajalištima onih iz drugih zemalja i zanimajući se za one koji žive iza naših vlastitih granica da bismo otkrili bogatstvo života svake osobe” (Rim 1979.).

“Svijetu treba svjedočanstvo zajednice utemeljene na ljubavi koja nadilazi nacionalne granice” (ibid).

 

[134] “Kao dio Crkve, ZKŽ je pozvan preuzeti globalnu odgovornost u nasljedovanju istih ciljeva i da ima istu viziju svijeta, usprkos razlikama” (Rim 1979.).

“Kao svjetska zajednica, ujedinjena radi borbe s općim problemima, u stanju smo pružiti primjereniji odgovor” (ibid).

 

[135] “Područje poslanja ZKŽ-a ne poznaje granice: ono se proteže na Crkvu i na svijet, da bi donijelo evanđelje spasenja svim ljudima” (ON 8).

 

[136] “Ova univerzalnost nas poziva na međusobno obogaćivanje dubokom podjelom naše duhovnosti, naših programa formacije, duhovnogy opažanja i mogućnosti. Na razini na kojoj živi svaki član i svaka zajednica u ovoj univerzalnoj dimenziji možemo objektivno pristupati nacionalnim problemima i otvarati se dalje potrebama cijele udruge” (Rim, 1979.).

 

[137] ON 6.

 

[138] Lumen gentium 5

 

[139] ON 7.

[140] ON 10.

[141] OO 2.

[142] OO 3.

[143] OO 4.

[144] 2 Kor 1,19–20.

[145] Lk 9,62; Rim 12,1.

 

[146] Mt 6,14–16; 1 Sol 1,6–10; Heb 10,23–25.

[147] OO 2.

 

[148] ON 12.

[149] OO 41b.

[150] OO 39a.

 

[151] DV 189.

[152] DV 97.

[153] ON 2.

[154] DV 235–237.

 

[155] ON 8c.

[156] Gal 5,1.

[157] DV 98.

 

[158] DV 234.

[159] Heb 12,1–4.

 

[160] ON 11.

[161] ON 8d.

 

 

Odgovara:  p. Slavko Pavin, SJ, Palmotićeva 31, Zagreb
Pripremila: Skupina za formaciju ZKŽ-a
(samo za internu uporabu)
Zagreb, siječnja 2004.
Prijevod originala: The CLC Charism (revised December 2001.) i Part II of the CLC Charism (Progressio Supplement 45–46, December 1996.)