PRVO: Zahvala
Nakon što smo ušli u Božju prisutnost, najprije se sjeti svih njegovih darova i zahvali se na tome. Svoj pogled najprije zaustavi na Bogu, da bi potom mogao pogledati na sebe. Gledaj na sebe Božjim očima, sa simpatijom, sa onakvom naklonošću kakvom Otac gleda Sina. Nauči sebe gledati tako, kako te gleda Bog, ti si upravo takav, kakav si u Božjim očima.
Zaborav je jedan od velikana grijeha zaboraviti Boga i sve što on čini za te. Zaborav je dio izgnanstva, a spomen je put povratka.
Postani svjestan Njegovih darova, ali povrh darova, gledaj Njega samoga, koji samog sebe daruje u svojim darovima. Prvi dar kojeg ti poklanja si ti sam, drugi je cijeli stvoreni svijet, posljednji i konačni dar je On sam, njegova Ljubav koja djeluje za tebe u svemu stvorenome i svoj povijesti.
Kršćanska vjera je iskustvo da smo ljubljeni. To iskustvo nam omogućuje da našu svakodnevnicu prepoznamo kao znak Ljubavi. »I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj.“ (1 Iv 4,16). Vjera nije ništa drugo doli najljepše tumačenje stvarnosti, i koja nam pomaže da ju prihvaćamo kao nešto dobro i da ju uživamo u punini.
Iz svega „čini spomen na euharistiju“, to je stav Sina, koji sa zahvalnošću sve prima od Oca. „U svemu zahvaljujte“ tj, činite „euharistiju“, jer „to je Božja volja za vas“ (1 Sol, 5.18), kao što je i vaše posvećenje (1 Sol 4,3), u tome se razlikujete od onih koji to ne spoznaju.
Vjernik se sjeća (ri-corda, it), tj. nosi-u-srcu (it: porta nel cuore) Božju ljubav i tome se raduje. A obzirom da čovjek izražava na van ono što nosi u sebi, tada tu ljubav i radost uvijek živi. Neophodno je da se naučiš sjetiti se Boga i radovati mu se. To je „pjesma zahvalnica“ u kojoj Bog prebiva. (vidi ps 22, 4). Tu prebiva Bog, i ti s njime, onako kako ljubljeni živi u radosti onoga koji ga ljubi i obratno.
Korisno je, ako se pri svom ispitivanju savjesti na nekoliko mjeseci zaustaviš samo na ovoj točki, sve dokle ne naučiš gledati Božje djelovanje u sebi! Ako ne naučiš prisjećati se, tada je sve što ti se dogodilo, kao da se i nije dogodilo. Sjećanje otapa prošlost, i čini da ona teče prema sadašnjosti. Čovjek je ono čega se sjeća. Sva povijest je živa, ali samo kada se razumno prisjećamo s ljubavlju. Čovjek koji zaboravlja svoju povijest, kao da je pokraden od svoje i prošlosti i budućnosti.
DRUGO: Moli za milost da te Bog prosvijetli, da ti podari milost da spoznaš svoje grijehe i da ih se kloniš.
Samo tada, kada si iz Božjih darova učinio spomen i „Euharistiju“, možeš doći i do sebe. No, nemoj se zatvoriti u svoje grijehe, nego od njih također učini spomen i „Euharistiju“ Njegovog oprosta! Zato je velika milost spoznati svoje grijehe. To je milost odriješenja, u kojem kroz spoznaju zla, spoznaješ i najveće dobro, dar opraštanja. Siromaštvo koje nosiš u sebi, nemoj ostavljati „smrznuto“ u neznanju, nego ga radije donesi pred Sunce Njegovog milosrđa. To znanje nije samo teoretsko, već i praktično. Pomoći će ti da se kloniš zloga. Ako ga se voljom kloniš, nećeš mu biti robom, nego ćeš se voljom odlučiti za slobodu.
TREĆE: objektivno ispitaj svoju savjest, posebno svoje misli
Najčešće ispitujemo savjest glede svojih djela. Ona su nam obično više – manje ista, i tada naš ispit savjesti postaje ponavljajući i dosadan, skoro pa nekoristan. Ipak, prije svega moraš ispitati misli koje nosiš u srcu. To su duboki osjećaji koji prebivaju u tebi, kakav „osjećaj“ je pratio neko tvoje „djelo“, kako su bili obojeni različiti trenuci tvoga dana: radost ili žalost, sjećanje ili zaborav, zahvalnost ili ravnodušnost, pouzdanje ili nepouzdanje, depresija u vlastito „ja“ ili oduševljenje za Boga …
Važnije od toga što radiš, jest, način na koji to radiš. Način dolazi iz tvog srca. Svaki tvoj čin može biti učinjen s osjećajima koji mogu biti međusobno suprotni, i oni određuju vrijednost tom činu. Npr, možeš jesti pohlepno sa žalošću i namrgođenošću, ili ipak s zahvalnošću, radošću i ljubavlju. Isto vrijedi i za sve ostale stvari.
Pregledaj zatim svoje riječi.
Svaki odnos (jer, čovjek je ono što su njegovi odnosi) je riječ, a od nje preuzima njezin smisao, bio on istiniti ili lažni. Čovjeku riječ ne predstavlja sve, ali sve jest riječ! Plod jezika nisu samo znanost i njezina dostignuća, nego i politika, ekonomija, pravo, pravda, ugnjetavanja, ratovi, sva ljudska povijest. Riječ je mali dio tijela, no, služi kao kormilo lađi (usp. Jak 3,4). Istisnski, više ljudi ubije jezik, nego mač (usp. Sir, 28,18), i „Ako tko u govoru ne griješi, savršen je čovjek, vrstan zauzdati i cijelo tijelo“ (Jak 3,4).
Tvoje riječi odgovaraju tvojim mislima. No, kojim mislima? Da li su to riječi i misli laži ili istine, oholosti ili poniznosti, gospodarenja ili služenja, nasilja prema drugima ili darivanja samog sebe, zatvorenosti ili otvorenosti?
Na kraju pregledaj svoja djela.
Svako naše djelo rodi se iz neke nakane, koju probudi neka unutarnja riječ srca. Da li se tvoje djelo sklada s namjerom? Da li je to uistinu ono što si htio? A ono što si htio, da li je doista dobro? Što osjećaš pred svojim djelima: sklad ili nesklad, mir ili nemir?
Važno je pored same namjere, razabrati i sama djela: u njima bolje vidiš to što si spoznao u svojoj namjeri, npr. kao što u drvu bolje vidiš kvalitetu sjemena. Neke namjere možeš prepoznati kao dobre, no one to u stvarnosti nisu. No, u djelimo se sigurno pokaže da li su namjere bile dobre ili nisu. Dobro i zlo možeš prepoznati iz iskustva, makar po izvršenom djelu, kada promatraš u sebi unutarnji plod radosti i mira, koji nosiš u sebi ili ga pak ne nosiš.
ČETVRTO: nakon što si se zavalio Bogu za njegove darove, preispitao svoje misli, riječi i djela, moli Boga za oproštenje.
Ako se za neki dar zahvaljuješ, za neko zlo doživljavaš milost oproštenja od Boga, koji ti uvijek ostaje vjeran. Ako ti dobro pomaže u hodu prema naprijed, zlo nek te ne blokira: to postaje povlašteno mjesto spoznaje Boga, koji je besplatna Ljubav, bez uvjeta ili ograničenja.
U oproštenju kušaš svoju bit, i bit samog Boga: on je Otac koji te neizmjerno ljubi, a ti si bezgranično ljubljeno dijete Božje, „34I neće više učiti drug druga ni brat brata govoreći: ‘Spoznajte Jahvu!’ nego će me svi poznavati, i malo i veliko – riječ je Jahvina – jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati.” (Jer 31,34). Ime Boga koji je s nama, je Isus, Bog koji oslobađa od grijeha (usp. Mt, 1, 21).
PETO: odluči se obratiti se.
Obratiti se znači okrenuti se u drugom smjeru: okrenuti se od svoga „JA“ prema Bogu, od svojih krivih puteva kreneš Božjim putem. Zaključak svakog duhovnog iskustva je promjena smjera, izlaz iz vlastitih delirija i izgubljenosti, pronaći put u svoj dom.
Nekog starog pustinjaka tražili su na samrti da im nešto kaže. Rekao je: „Tek sada sam započeo svoje obraćenje“. U tom tvojem okretu k Bogu, neka uvijek na tvom licu isijava ona istina, čija si slika. U sve većoj slobodi polako se mijenjaš u Boga, iz veličanstva u veličanstvo, po djelovanju njegovog Duha (usp. 2 Kor 3, 18).
Po ispitu savjesti, kao što vidiš, tvoj proživljeni dan postaje nastavak povijesti spasenja, s obilježjem spomena, euharistije (tj. zahvaljivanja), pomirenja i obraćenja. To je MOLITVA, koja je u svom najbitnijem značnju biblijska. Tvoj dan piše novu stranu Svetog Pisma, neprestano utjelovljenje Riječi, postaješ „Kristovo pismo“, koje nije pisano tintom, već Duhom Boga živoga, ne na kamene ploče, nego na ploče mesa tvoga srca (usp. 2 Kor 3,3). Onaj, koji je u Mojsijevu nutrinu položio svoga Duha i koji je Mojsijevu ruku vodio svojim laktom (usp. Iz 63, 12), u tvojoj nutrini i s tobom čini neku novu stvar. Upravo i sada nešto klije, ne opažaš li?
Pored svega, to je molitva koju možeš uvijek moliti, po Isusovoj zapovijedi kako moramo moliti i nikad ne prestati (usp. Lk 18,1). S Božjom milošću i sa svojom vježbom i trudom moraš uvijek biti svjestan sebe i Božjeg djelovanja. Ako ne, postaješ nesvjestan Božjeg djelovanja. Konačno, ta molitva uči te „biti pred Bogom“. Polako postaješ „kontemplativan u akciji“, kao i Isus, Sin, koji nam govori „Otac moj sve do sada radi pa i ja radim.“ … „Sin ne može sam od sebe činiti ništa, doli što vidi da čini Otac; što on čini, to jednako i Sin čini.“ (Iv, 5,17.19).
Ispit savjesti čini te jedno s Bogom, jer te poučava da razumiješ, ljubiš i činiš kao što to čini i On. Postaješ to što jesi, sin u Sinu, slobodan u slobodi Boga, koji je Ljubav.
Lijepo je biti slobodan!
Napomena:
- U ovoj vježbi nemoj se zaustavljati kod misli i objašnjenja koja su dana ovdje. Radije radi vježbu onako kako ju predlaže sv. Ignacije. Rezultate ćeš vidjeti sam. Moglo bi ti koristiti da u svoj dnevnik bilježiš najvažnije stvari koje svaki dan prolaze kroz tvoju savjest.
- Ako naginješ potištenosti, savjetujem ti da se više zaustaviš na prvoj točki. Gledaj Božju darove i zahvaljuj se Gospodinu na njegovoj ljubavi.
Pojašnjenje ispita savjesti
Prilagođeno za internu upotrebu, Ekzamen, razlučivanje duhova, 1998, ZKŽ Slovenija
Prilagođeno prema Silvano Fausti, Prilika ili kušnja
Misleći na Isusovu opomenu: Bdijte i molite, nastojat će uvijek po molitvi biti povezan s Bogom, «uvijek će moliti i nikada ne prestati». Svakodnevno opće i posebno ispitivanje savjesti neprestano će usklađivati njegovu volju s Voljom Božjom. Bit će mu putokaz na Božjem putu prema vječnom Cilju. A osobno i zajedničko razlučivanje duhova pomoći će mu da prepozna što u pojedinom trenutku, poslu, odnosu, planiranju treba učiniti, što je «na veću slavu Božju».
Tako će postajati sve svjesniji da je poslan od Krista, Crkve, Zajednice kršćanskog života. I tako će njegovo aktivno, djelotvorno poslanje biti sve plodnije i po njemu će se nastavljati Kristovo djelo spasenja svijeta.
Slavko Pavin
Predgovor „ZKŽ Karizma“ 1996