Papa Franjo susreo se sa Zajednicom kršćanskog života na posebnoj audijenciji u auli Pavla VI, 30. travnja 2015 u organizaciji talijanske ZKŽ, a u sklopu njihove godišnje skupštine sa temom “Iza zidova”. Pozvali su i predstavnike europskih ZKŽ-a, te je iz Hrvatske sudjelovala delegacija od 7 članova. Udomio nas je p. Siniša Štambuk, urednik Hrvatskog programa radio Vatikana, dočekao vlč. Ivica Damjanović, naš bivši član i podupiratelj, trenutno na studiju u Rimu.
ZKŽ na audijenciji s papom
Larisa i Jakov Mandić sudjelovali su i dan ranije na generalnoj audijenciji, te su kao novopečeni bračni par imali priliku i osobno se susresti sa sv. Ocem. Pokazavši mu slike gospe Trsatske i bl. Alojzija Stepinca, papa ih je pozvao da mole za njegovo skoro proglašenje svetim!
Na audijenciji s papom talijanski ZKŽ je pozvao veliku obitelj isusovačkih suradnika, župe i škole koje vode isusovci, misionarsku ligu talijanskih studenata, a papa je opširno i spontano odgovarao na pitanja koja su mu postavili četvero članova ZKŽ-a.
Bitno je istaknuti da je papa pozvao sve članove ZKŽ-a na aktivnost u kontemplaciji!
Cijeli razgovor pape Franje možete skinuti OVDJE:
SUSRET SV. OCA FRANJE SA ZAJEDNICOM KRŠĆANSKOG ŽIVOTA I MISIONARSKOM LIGOM STUDENATA ITALIJE
Aula Pavla VI
Četvrtak, 30 travnja 2015
PITANJA POSTAVLJENA OD ČLANOVA POKRETA I PAPINI SPONTANI ODGOVORI
Paola:
Sveti Oče – nije to samo način govora – ja sam Paola. Na službi sam u zatvoru u Arghilli, Reggio Calabria. Tamo se susrećem s velikom patnjom i proturječnostima našega svijeta. Tražimo od Vas svjetlo. Među nama je, u ovom okruženju, lako govoriti o nadi, ta nam je riječ bliska, no kako govoriti o nadi s osuđenikom na doživotnu robiju? S čovjekom koji definiran „nikada kraj kazne“? Također, želim Vas pitati kako učiniti našu savijest tankoćutijom da, kada smo s onima koji trpe, to ne bude obična dobrotvornost, nego da duboko promijeni naše srce i učini nas sposobnima hrabro se boriti za izgradnju pravednijeg svijeta? Hvala Vam Sveti Oče, što činite da se svatko od nas osjeća, bez obzira u kojoj se situaciji nalazio, voljenim djetetom.
Papa Franjo:
Paola, ovdje sam napisao tvoja pitanja – dva su! Ti znaš da ja rado kažem – to je govorna figura, ali to je istina Evanđelja – da moramo izići i otići na periferije. Izići i otići i na periferije božanske transcedencije u molitvi, ali uvijek izići van. Zatvor je jedna od najružnijih periferija sa mnogo patnje. Ići u zatvor prije svega znači reći samom sebi: “Ako ja nisam ovdje kao ovi, to je samo čista milost Božja”. Čista milost Božja. Ako se mi nismo okliznuli u ovakvim pogreškama, čak i zločinima i kriminalu, to je zato jer nas je Gospodin držao za ruku. Ne može se ući u zatvor s duhom “Dolazim ti govoriti o Bogu, budi strpljiv, ti si iz niže klase, ti si grešnik…” Ne, ne! Ja sam veći grešnik od tebe, to je prvi korak. U zatvoru se to mora izreći s puno hrabrosti, ali se mora izgovarati uvijek. Kad idemo propovijedati Isusa Krista ljudima koji ga ne poznaju, ili nekome čiji se način života ne čini baš moralnim, moramo imati u mislima da sam ja veći grešnik od njih, jer, to što ja nisam pao u tu situaciju je samo zbog Božje milosti. To je nužan uvjet. Ne možemo ići na periferije bez te svijesti. Pavao, Pavao je toga bio svjestan. On za sebe kaže da je najveći griješnik. Za sebe kaže čak i jednu strašno tešku riječ: Ja sam nedonošče (usp. 1 Kor 15, 8). To je zapisano u Bibliji, a to je Riječ Božja, nadahnuta Duhom Svetim! Ne smijemo učiniti izraz lica kao što su na sličicama svetaca. Sveci su se osjećali grešnicima, jer su ovo razumjeli! I milost Božja nas u tome podupire. Ako ti, ja, ili bilo tko od vas to ne osjeća, ne može se odazvati Isusovom pozivu na poslanje: “Idite do krajeva svijeta, svim narodima, na periferije (usp. Mt, 28, 20). I tko su oni, koji nisu bili sposobni prihvatiti to poslanje? Zatvorene osobe, učenjaci, zakonoznanci, one zatvorene osobe koje nisu bile spremne prihvatiti Isusa, koje nisu prihvatile njegovu poruku da iziđu. Izgledali su kao pravednici, kao ljudi Crkve, ali Isus ih je nazvao ne baš lijepim nazivom: “Licemjeri”. Tako ih naziva Isus. I da nam objasni kakvi su to ljudi, Isus ih “fotografira” riječima: “Vi ste obijeljeni grobovi” (usp. Mt 23, 27). Zatvorena osoba, ne može primiti, nije sposobna primiti snagu Duha Svetoga, i ostaje i dalje zatvorena i nije sposobna ići na periferije. Ti tražiš od Gospodina da ostaneš otvorena glasu Duha Svetoga da možeš ići na tu periferiju. A onda će te možda sutra tražiti da ideš na neku drugu periferiju, ti to sada ne znaš. Ali uvijek je Gospodin taj koji nas šalje. A u zatvoru uvijek reći, čak i sa mnogim osobama koje trpe: zašto ta osoba trpi, a ja ne? Zašto ta osoba ne poznaje Boga, nema nadu u život vječni, misli da sve ovdje završava, a ja ne? Zašto je ta osoba optužena na sudovima zbog korupcije, a ja ne? Zbog milosti našeg Gospodina! Ovo je najljepša priprava za odlazak na periferije.
Nakon toga kažeš: “O kojoj nadi da govorim tim ljudima u zatvoru”? Mnogi su osuđeni na smrt… Ne, u Italiji nema smrtne kazne, ali doživotni zatvor…. Doživotni zatvor je smrtna kazna, jer zna se da se iz zatvora ne izlazi. Teško je to. Što da kažem tom čovjeku? Što da kažem toj ženi? Možda… ne reći ništa. Uzeti ga za ruku, pomilovati, plakati s njime ili s njom. Na taj način, imati iste osjećaje kao i Isus. Približiti se srcu koje pati. Mnogo puta ne možemo ništa reći, jer bi i jedna riječ bila uvreda. Samo geste. Geste koje pokazuju ljubav. „Ti si osuđen na doživotni zatvor, ali ja dijelim s tobom taj dio života“. To je sudjelovanje s ljubavlju, ništa više. To znači sijati ljubav.
I potom stavljaš prst u ranu: kako učiniti našu savijest tankoćutijom da, kada smo s onima koji trpe, to ne bude obična dobrotvornost, nego da duboko promijeni naše srce i učini nas sposobnima hrabro se boriti za izgradnju pravednijeg svijeta? Dobrotvornost je jedan stupanj: Gladan si? Da! Nahranit ću te, danas! Dobročinstvo je prvi korak prema unaprijeđenju, i to nije lako. Kako unaprijediti stanje gladne djece? Recimo sada nešto o djeci: kako unaprijediti stanje djece bez obrazovanja? Kako unaprijediti stanje djece koja se ne znaju smijati, i koja te udare kad ih pomiluješ, jer su u svojoj obitelji vidjeli kako njihov otac udara majku? Kako unaprijediti? Kako unaprijediti stanje ljudi koji su izgubili posao, kako biti uz njih i unaprijediti njihovo stanje, uz čovjeka koji je izgubio posao i koji je time izgubio svoje dostojanstvo? Da, to je u redu, možete ga nahraniti. No, dostojanstvo je da on, ili ona donosi hranu kući! To daje dostojanstvo! To je unaprijeđenje, kako je vaš predsjednik prije rekao (tu se papa poziva na uvodni govor predsjednika talijanske ZKŽ): tolike stvari koje radite…Jedna stvar koja čini razliku između uobičajene dobrotvornosti – ne mislim na dobrotvornost kojom se mogu riješiti puno teži problemi – i unaprijeđenja jest: uobičajena dobrotvornost umiruje ti dušu: “Danas sam nahranio gladnoga, idem mirno spavati”. Unaprijeđenje ti u dušu unosi nemir: “Moram učiniti više, sutra ovo, prekosutra nešto drugo….!” Taj sveti nemir Duha Svetoga!
To je ono što mi je došlo da ti kažem. Da to za nas ne bude običana dobrotvornost, već nam promijeni i srce! To je taj nemir koji ti daruje Duh Sveti da pronalaziš nove putove kako pomoći, unaprijediti stanje braći i sestrama, to te ujedinjuje s Isusom Kristom: to je pokora, to je križ, ali to je i radost. Radost velika, velika, velika koju ti daruje Duh Sveti kada ti daješ. Ne znam da li ti je pomoglo to što sam ti rekao… Jer, kad mi postavljaju takva pitanja, opasno je – opasno je i za Papu – vjerovati da Papa može dati odgovor na sva pitanja. Jedini koji može dati odgovore na sva pitanja je sam Gospodin. Moj posao je jednostavno osluškivati i reći ono što mi dolazi iznutra. Ali, nedovoljno i vrlo malo!
Tiziana:
Sveti Oče, ja sam Tiziana, dolazim iz Cagliarija. Osjećam se uzbuđeno i sretno: stajati pred Vama za mene je ostvarenje mog djetinjeg sna! Član sam Zajednice kršćanskog života i Misionarske lige studenata, što mi je omogućilo povlasticu da doživim predivna iskustva zajedništva i služenja. No, danas, govoreći otvorenog srca, povjeravam Vam da ponekad gubim nadu. Ponekad je moja ranjivost ista kao kod mnogih mladih. Pomozite meni i svima nama razumjeti da nas Bog nikad ne napušta, da mi mladi možemo i dalje sanjati usred onih koji nam pokušavaju oduzeti taj dar!
Papa Francesco:
Mladima rado kažem „Ne dozvolite da vam ukradu nadu“. Ali tvoje pitanje ide dalje: „O kojoj nadi mi govorite, Oče“? Neki mogu misliti da imati nadu znači imati udoban i miran život, postići nešto u životu. To je kontrolirana nada, nada koja se može održati u laboratoriju. Ali ako ostaješ i radiš u stvarnom životu s mnogim problemima, s puno sumnjičavosti koje ti donosi život, s mnogim promašajima, „o kojoj nadi tada govorite, Oče“? Da, mogu ti reći „svi idemo u Nebo“. Da, to je istina. Gospodin je dobar. Ali ja želim jedan bolji svijet, i krhka sam, i ne vidim načina kako se to može ostvariti. Želim se uključiti na primjer u politiku, u zdravstvo… Ali ponekad tamo pronalazim korupciju, a poslovi koji trebaju biti služenje postaju „biznis“. Želim se uključiti u Crkvu, ali i tamo đavao posije korupciju. Sjećam se Križnog puta pape Benedikta XVI, u kojem nas je pozvao da odstranimo prljavštinu iz Crkve. Čak i u Crkvi postoji korupcija. Uvijek postoji nešto što razočarava nadu, i ne može se dalje. Ali prava nada je Božji dar, poklon i ona nikada ne razočarava. Ali kako razumjeti da nas Bog ne napušta, da je Bog s nama, da korača uz nas? Danas, na početku sv. mise bio je jedan redak jednog prekrasnog psalma „Kad si stupao, Bože, pred narodom svojim, dok si se Ti borio s nama, tresla se zemlja, nebo se rosilo“ (usp Ps 68, 8-9,20). Da, ali to se ne vidi uvijek. Jedna je stvar za koju sam ja siguran – siguran sam, možda ju ponekad ne osjećam, ali sam siguran – Bog korača sa svojim narodom. Bog nikad ne napušta svoj narod. On je pastir svoga naroda. Kad učinim neki grijeh, kad učinim neku pogrešku, kada učinim neku nepravdu, kad vidim mnoge loše stvari, pitam se: „Gospodine, gdje si? Gdje prebivaš?“ Danas, kada mnogi nevini umiru, gdje si Gospodine? Da li je moguće nešto učiniti? Nada je jedna krepost koju je najteže razumjeti, a jedan od velikana, mislim da je to bio Peguy, jedan od onih koji tvrde da je nada najponiznija od svih kreposti, jer je vrlina poniznih. Moramo se jako poniziti kako bi nam je Gospodin darovao, kako bi nam je Gospodin dao. On nas podržava. Ali, reci mi, s naravnog gledišta, mislimo na rad u bolnici: koju nadu može imati jedna redovnica koja 40 godina radi na odjelu s terminalnim bolesnicima, i svaki dan dolaze novi, i novi, i novi… Da, vjerujem u Boga, ali ljubav koju pruža ova žena se umanjuje i umanjuje, i u jednom trenutku ova žena može reći Bogu: „Pa je li ovo svijet koji si stvorio? Da li se od tebe mogu čemu nadati“? Napast, kada smo u poteškoćama, kad gledamo brutalnosti koje se događaju u svijetu, čini nam se da gubimo nadu. Ali u skromnom srcu nada ostaje. Teško je to razumjeti, jer je tvoje pitanje jako duboko. Kako ne odustati od daljnje borbe i prepustiti se lagodnom životu, tek tako, bez nade, to je puno lakše… Služenje je posao skromnih, danas smo to slušali u Evanđelju. Isus je došao služiti, ne da bude služen. Nada je krepost poniznih. Vjerujem da ovo može biti put. Kažem ti to iskreno, ne dolazi mi ništa drugo što bih ti mogao reći. Poniznost i služenje: te dvije stvari čuvaju malu nadu, najskromniju krepost, ali onu koja ti daje život.
Bartolo:
Predragi Sveti Oče, zovem se Bartolo, dijecezanski sam svećenik devet godina. Trenutno poslanje koje mi je povjereno je formacija bogoslova i poučavanje u Međuregionalnom bogoslovnom sjemeništu u Napulju, koje vode oci isusovci, mjesto u kojem se mnoge stvari predpostavljaju, kao npr. sama formacija. Otprilike deset godina surađujem sa p. Massimom Nevola kao animator u misionarskim kampovima, konkretno na Kubi za mlade odrasle Misionarske lige studenata. Kroz to iskustvo vlastitim sam rukama dotaknuo rane našeg Gospodina u bijedi ljudi današnjeg vremena, i to me je potaklo da još više tražim Njegovo lice. To je također učvrstilo moj svećenički poziv, koji sve više osjećam kao dar čitavom čovječanstvu i Crkvi. Dok ovdje vidim nazočne mnoge župe, želim Vas pitati koji je osobiti doprinos koji može ponuditi jedan pokret nadahnut na ignacijevskoj duhovnosti, poput ZKŽ-a, u kršćanskoj formaciji pastoralnih djelatnika, i Misionarska liga studenata za angažman i edukaciju mladih na svjetskoj razini? Hvala.
Papa Francesco:
Predsjednik je podsjetio na jednu uzrečicu sv. Ignacija: „kontemplativan u akciji“. Biti kontemplativan u akciji ne znači kročiti kroz život gledajući u nebo, jer ćeš sigurno pasti u neku rupu! Treba razumjeti što znači ta kontemplacija. Rekao si nešto što me je jako dotaklo: „svojim rukama dotaknuo sam rane našeg Gospodina u bijedi ljudi današnjeg vremena“. Vjerujem da je ovo jedan od najboljih lijekova za bolest koja nas jako pogađa: to je indiferentnost. Čak i skepticizam: uvjerenje da se ne može ništa više učiniti. Zaštitnik indiferentnih i skeptika je apostol Toma: Toma je morao dotaknuti rane. Postoji jedan lijepi govor, lijepa meditacija sv. Bernarda o ranama našeg Gospodina. Ti si svećenik, možeš ju pronaći u službi čitanja trećeg tjedna korizme, ne sjećam se kojega dana. Ući u Gospodinove rane; mi služimo Gospodinu ranjenom od ljubavi, ruke našeg Boga su ruke ranjene od ljubavi. Biti sposobni ući u te rane… I dalje Bernard nastavlja: „Uzdaj se, uđi u ranu njegova boka i promatrat ćeš ljubav tog Srca“. Ako se približiš i ako dotakneš rane čovječanstva – to je katolički nauk – dotaknut ćeš ranjenog Gospodina. To ćeš pronaći kod Mateja u 25. poglavlju, i nisam heretik kada to kažem. Kad dodirneš rane našeg Gospodina, bolje ćeš razumjeti i Kristovo otajstvo, utjelovljenoga Boga. Baš to je i poruka duhovnosti sv. Ignacija: duhovnost kojoj je u središtu Isus Krist, ne institucije, ne osobe, ne. Isus Krist. Ali utjelovljeni Krist! I kad obavljaš duhovne vježbe, sv. Ignacije savjetuje da gledajući Krista kako trpi, promatrajući njegove rane, pokušaš plakati i osjetiti bol. Ignacijevska duhovnost nudi vašem pokretu upravo taj put: ući u Srce samoga Boga po ranama Isusa Krista. Krista ranjenog u gladnima, neukima, odbačenima, usamljenim starcima, bolesnima, zatočenima, ludima… tamo je Krist. I koju najveću grešku možete učiniti? Govoriti o Bogu, tražiti Boga, susresti Boga, ali Boga koji je „Bog – sprej“, raspršen, nematerijalan…. Sv. Ignacije želi da upoznaš Isusa Krista, Gospodina, koji te ljubi, koji je položio svoj život za tebe, izranjenog zbog tvojih grijeha, mojih grijeha, za sve… I Gospodinove rane su posvuda. U tome što si ti rekao leži ključ. Možemo puno govoriti o teologiji, puno… lijepe stvari, govoriti o Bogu, ali pravi put je u tome da ti budeš sposoban kontemplirati Isusa Krista, čitati evanđelje, što je učinio Isus Krist: to je On, Gospodin. Zaljubi se u Isusa Krista i reci Isusu Kristu da te odabere da ga nasljeduješ, da budeš kao On! A to se postiže molitvom ali i dotičući njegove rane. Nikad nećeš upoznati Isusa ako ne budeš dotakao njegove rane! On je bio ranjen za nas. To je put koji svima nama nudi duhovnost sv. Ignacija: hod! Idem i malo dalje: ti si odgajatelj budućih svećenika. Molim te, ako uočiš nekog dobrog, inteligentnog momka, ali koji još nema to iskustvo da dotakne Gospodina, da ga zagrli, da ga zavoli tako ranjenog, savjetuj mu da ode na jedan lijep odmor od godinu, dvije… i dobro ćeš učiniti. „Ali Oče, nas svećenika je malo, i imamo potrebu…“Molim vas, da nas iluzije o brojnosti ne zavaraju pa da izgubimo iz vida kvalitetu! Trebamo svećenike koji mole. Koji se mole Isusu Kristu, koji izazivaju Isusa Krista za vlastiti narod, kao što je Mojsije imao hrabrosti izazvati Boga i spasiti narod kojeg je Bog htio uništiti; svećenici koji će imati hrabrosti trpjeti, podnositi samoću i pružiti mnogo ljubavi. I za njih vrijedi onaj savjet Bernarda o Gospodinovim ranama. Jesi li razumio? Hvala!
Gianni:
Sveti Oče, ja sam Gianni, dolazim iz ZKŽ-a iz Aquile. Uključeni smo već 30 godina u dragovoljstvu, u udrugama i politici. U našem zalaganju u društvenom životu, želimo da svatko, a posebno mladi, razumiju da osim privatnog dobra koje često prevladava, postoji i neko opće dobro za cijelo društvo. Sveti Oče, kako nam u razlučivanje može pomoći duhovnost sv. Ignacija da održimo živim odnos između vjere u Isusa Krista i naše odgovornosti da uvijek izgrađujemo pravednije i solidarnije društvo? Hvala
Papa Francesco:
Vjerujem da bi ti na ovo pitanje bolje mogao odgovoriti pater Bartolomeo Sorge, ne znam da li je tu, ne, nisam ga vidio… On je bio dobar! On je isusovac koje je otvorio putove prema politici. Čuje se kako neki kažu: „Trebamo osnovati jednu katoličku stranku“! To nije put! Crkva je zajednica kršćana koja se klanja Ocu, ide putem Sina i prima dar Duha Svetoga. Ona nije politička stranka. „Ne, ne kažemo stranka… ali stranka u kojoj su samo katolici“. Nije potrebno, i neće imati mogućnosti da se angažira, jer će činiti ono na što nije pozvan. „No, može li se katolik baviti politikom?“ – „Mora“! „Može li se katolik uključiti u politiku“? – „Mora“! Blaženi Pavao VI rekao je, ako se ne varam, da je politika jedan od najuzvišenijih oblika ljubavi jer traži zajedničko dobro. „Ali Oče, bavljenje politikom u ovom korumpiranom svijetu nije lako, na koncu ne možeš ići naprijed…“ Što mi želiš reći, da je bavljenje politikom jedan oblik mučeništva? Da. Da. To je jedan oblik mučeništva. To je jedan oblik mučeništva u svakodnevnici, zalagati se za opće dobro i ne biti korumpiran. Tražiti opće dobro nalazeći najbolje puteve i najkorisnija sredstva. Tražiti opće dobro čineći male stvare, sitnice, po malo… ali može se. Biti uključen u politiku je jako važno: u malu politiku i u veliku politiku. U Crkvi postoje mnogi katolici koji su uključeni u politiku koja je dobra i nije prljava, koji su promicali mir među narodima. Sjetite se katolika ovdje u Italiji nakon 2. svjetskog rata, sjetite se De Gasperija. Sjetite se Schumanna u Francuskoj koji je u procesu beatifikacije. Može se postati i svet baveći se politikom. Neću imenovati više, dovoljna su dva primjera onih koji su željeli ići naprijed za opće dobro. Politika je mučeništvo, doista jedan mučenički posao jer morate cijeli dan, svaki dan slijediti taj ideal da činite dobro za sve. Također, morate podnijeti i križ mnogih promašaja, ali i podnijeti križ mnogih grijeha. Jer je u svijetu teško činiti dobro u društvu, a da ipak malo ne uprljamo ruke ili srce, no, ako se to i dogodi, traži oproštenje i nastavi raditi dalje. Neka te to ne obeshrabri. „Ne, Oče, ja se ne želim baviti politikom jer ne želim sagriješiti“! Tako ne činiš dobro. Idi naprijed, traži od Gospodina da ti pomogne da ne sagriješiš, ali ako i uprljaš ruke, traži oproštenje i idi naprijed. I činiti, činiti…
I boriti se za pravednije i solidarnije društvo! Koje nam rješenje za politiku nudi ovaj globalizirani svijet? Jednostavno, u središtu je novac. Ni muškarac, ni žena. Novac. Bog novca. To je u središtu. Svi su u službi boga novca. I sve što ne služi tom bogu novca se odbacuje. Ono što nam nudi ovaj globalizirani svijet je kultura odbacivanja: ono što ne služi, to se odbacuje. Odbacuju se djeca: djeca se ne rađaju, ili već začeta djeca koja se ubijaju prije nego se rode. Odbacuju se starci, jer starci nisu od koristi. Ali sada kad nema posla traže se djedovi i bake jer nam njihova penzija može pomoći! Ali služe nam samo privremeno. Odbacuju se i napuštaju starci. I sada, smanjuje se i posao jer bog novca ne može učiniti sve, odbacuju se mladi, ovdje u Italiji, mlađi od 25 godina, ne bih želio pogriješiti, ispravite me, ali 40% do 41% su bez posla. I oni se odbacuju. To je put prema uništenju. Ja katolik to gledam s balkona? Ne može se gledati s balkona! Uključi se! Daj najbolje od sebe! Ako te Gospodin na to poziva, odi tamo, bavi se politikom! Trpjet ćeš, možda ćeš i sagriješiti, ali Gospodin je s tobom! Traži oproštenje i idi naprijed! Ali nemojmo dozvoliti da ova kultura odbacivanja sve nas odbaci! Odbacuje se i sve što je stvoreno, svakim danom sve više! Ne zaboravite one riječi blaženog Pavla VI: politika je jedan od najuzvišenijih oblika ljubavi! Ne znam jesam li vam uspio odgovoriti…
Napisao sam jedan govor… možda dosadan, kao svi govori, ali ću vam ga predati, više volim ovakav dijalog…
(Zatim Papa predmoli molitvu sa svim nazočnima Gospi od puta).
I molim vas, nemojte zaboraviti moliti za mene!
PRIPREMLJEN GOVOR SVETOG OCA
Draga braćo i sestre,
pozdravljam sve vas, članove talijanske Zajednice kršćanskog života, predstavnike raznih grupa ignacijevske duhovnosti, one koji su bliski vašoj odgojnoj tradiciji i one koji su uključeni u evangelizaciju i promicanje humanosti. Poseban pozdrav sadašnjim i bivšim učenicima instituta „Massimo“ iz Rima, kao i predstavnicima ostalih škola koje vode talijanski isusovci!
Dobro poznajem vašu Zajednicu jer sam bio nacionalni crkveni asistent u Argentini, krajem sedamdesetih godina. Vaši su korijeni utemeljni u Marijanskim kongregacijama, koje nastaju s prvom generacijom drugova svetog Ignacija Lojolskog. To je dug put u kojem se Zajednica istakla u cijelom svijetu po intenzivnom duhovnom životu i revnom apostolatu svojih članova, i na neki način prethodi naputcima 2. vatikanskog koncila o ulozi i službi vjernika laika u Crkvi. Pod tim vidikom izabrali ste i temu vaše skupštine „Preko zidova“.
Danas bih vam želio ponuditi neke smjernice za vaš duhovi i zajednički hod.
Prvo: Zalaganje da širite kulturu pravde i mira. Suočeni s kulturom bezakonja, korupcije i sukoba, pozvani ste posvetiti se zajedničkom (općem) dobru, čak i da se stavite u službu onim ljudima koji sudjeluju u politici. Ona je, kako navodi bl. Pavao VI, „najuzvišeniji i najzahtjevniji oblik ljubavi“. Ako se kršćani ne uključuju u izravan angažman u politici, to bi značilo iznevjeriti poslanje vjernika laika kojim su pozvani biti sol i svjetlo u svijetu kroz ovaj način prisutnosti.
Kao drugi apostolski prioritet ukazujem vam obiteljski pastoral, u svjetlu produbljivanja posljednje biskupske sinode. Potičem vas da pomognete biskupijskim zajednicama u brizi za obitelj, vitalnoj stanici društva, i u pripravi zaručnika za brak. Istovremeno, možete surađivati u prihvaćanju takozvanih „udaljenih“: među njima je nemali broj rastavljenih, koji trpe zbog neuspjeha njihovog bračnog života, kao i druge situacije obiteljskih poteškoća koje mogu učini teškim hod u vjeri i u životu u Crkvi.
Treća stvar koju vam želim savjetovati je: „misionarstvo“. Obradovalo me što ste prihvatili zajednički hod sa Misionarskom ligom studenata, kojom ste krenuli u svijet u susret najsiromašnijima i u zajednice koje imaju najveću potrebu za pastoralnim suradnicima. Ohrabrujem vas da zadržite tu sposobnost da izađete van i da idete prema granicama čovječanstva gdje je navjeća potreba. Danas ste pozvali i predstavnike vaših bratskih zajednica posebno iz Sirije i Libanona, naroda koji su mučeni strašnim ratovima, i njima iskazujem moju ljubav i suosjećanje. Ti narodi proživljavaju vrijeme križa, stoga im iskažimo svoju ljubav, blizinu i podršku cijele Crkve. Vaša solidarna veza s njima potvrđuje vaše opredijeljenje da sa svima gradite mostove mira.
Vaše obilježje bratske povezanosti koje vas uključuje i u projekte prihvata imigranata na Siciliji, u velikodušnom obrazovanju mladih, kako unutar vaše zajednice tako i u okruženju škole. Ignacije je shvatio da je za obnovu društva potrebno krenuti s mladima i poticao je otvaranje kolegija. U njima su rođene prve Marijine kongregacije. Na tragu ovog svjetlog i plodnog apostolskog načina života, i vi možete biti aktivni u različitim obrazovnim institucijama u Italiji, katoličkim i državnim, kao što je već slučaj u mnogim krajevima svijeta. U središtu ove vaše pastoralne aktivnosti neka bude uvijek radosno svjedočenje evanđelja, povezano sa prihvaćanjem i poštivanjem drugoga.
Djevica Marija, koja je sa svojim „Da“ nadahnula vaše utemeljitelje, neka vam isprosi da možete bezuvjetno odgovoriti na pozviv da budete „svjetlo i sol“ na svim mjestima na kojima živite i radite. Neka vas prati i moj blagoslov koji od srca udjeljujem vama i svim članovima vaših obitelji.
Molim vas, ne zaboravite moliti za mene!