Blagdan Preobraženja Gospodinovog
Sv. Misa u katedrali u Amiensu (Francuska)
Povodom 18. svjetske skupštine ZKŽ-a
Originalni dokumenti OVDJE!
p. Arturo Sossa, general DI, propovijed na sv. Misi sa ZKŽ, Amiens, 06.08.2023
Draga braćo i sestre Zajednice kršćanskog života!
Srdačan pozdrav predstavnicima svake nacionalne zajednice, Izvršnom vijeću i crkvenim asistentima. Slavimo ovaj blagdan Preobraženja Gospodnjeg u veličanstvenoj katedrali Gospe od Amiensa, koja nas kao najviša gotička katedrala u Francuskoj podsjeća da smo Božji hramovi za njegovu veću slavu.
U okviru osamnaeste svjetske skupštine ZKŽ-a, blagdan preobraženja našeg Gospodina poziva nas da se zaustavimo nasred puta između Galileje i Jeruzalema kako bismo se na nov i svijetli način susreli s Gospodinom. Ovaj sastanak na planini Tabor ima trostruku pozivnicu za nas:
- Poziv da zahvalimo za trenutke jasnoće koje smo živjeli u zajednici.
- Poziv da krenemo naprijed
- Poziv da slušamo Gospodina.
Preobraženje nas podsjeća da na životnom putu kršćanina postoje i trenuci jasnoće, utjehe, učvršćivanja naših razlučivanja i njihove potvrde. To su vremena kada Boga osjećamo izbliza i možemo jasno vidjeti blistavu prisutnost Boga u našim životima. Naime, u evanđeoskoj priči uz Isusa se pojavljuju Mojsije i Ilija, likovi iz Starog zavjeta koji su Boga vidjeli izbliza na dvije planine, Sinaju i Horebu.
A učenici Petar, Jakov i Ivan predstavljaju sve nas. Hodali su s Isusom u njegovim uspjesima i neuspjesima u Galileji, ali na gori Tabor mogli su gledati dalje od svakodnevice kako bi vidjeli Isusa kao Sina Božjega. U ovim trenucima Božje blizine, vjera je jednostavnija i prirodna za osobu, lakše nam je vidjeti Boga u drugima, u stvaranju, u dobroti koja nas okružuje.
Iz tog razloga, prvi poziv Preobraženja jest da se prisjetimo i budemo zahvalni za trenutke jasnoće u našem osobnom životu (vaš dar vjere, vaš kršćanski poziv, vaš obiteljski život, profesionalni život, vaše obveze…) a zatim i u lokalnoj , nacionalnoj i svjetskoj zajednici.
Kroz povijest, od početaka Marijanskih kongregacija, pa sve do preoblikovanja u Svjetsku zajednicu kršćanskog života, muškarci i žene s ignacijevskom duhovnošću osjetili su poziv na život u Crkvi kao laičkoj apostolskoj zajednici. Otkako su Opća načela odobrena 1990. godine, doživljavate brojne trenutke jasnoće u svom pozivu, kao što je prikazano na Svjetskim skupštinama. Jasnoća koja se događa usred izazova kako bi se odgovorilo na potrebu za pravdom i pomirenjem u svijetu.
Sa svih kontinenata na planeti, ZKŽ je osjetila poziv da živi zajedničko poslanje da bude dio Kristove Crkve u svijetu, i utemeljena je na tri temeljna stupa: ignacijevska duhovnost, život u zajednici i apostolsko poslanje.
Vrijeme je da se s mirom i zahvalnošću prisjetimo trenutaka svjetla, milosti i utjehe, da molimo Gospodina da potvrdi to naše poslanje.
Drugi poziv iz današnjeg evanđelja je da se ide naprijed. Trenuci jasnoće dar su od Boga dok putujemo. “Učinimo tri sjenice ” na nekim prekrasnim mjestima na našem životnom putu je iskušenje koje treba prevladati. Trenuci jasnoće potvrđuju u nama nastavak puta. Pomažu nam gledati prema Jeruzalemu i s povjerenjem, nastaviti put.
Učenici, visoko na gori, iskusili su milost duhovnog obraćenja od svojih najdubljih korijena u tradiciji Mojsija i Ilije, do Očeve riječi usred jasnoće oblaka. Ali to “okupljanje” učenika s Isusom ne smije se ostaviti u prošlosti ili sadašnjosti, već se mora pretvoriti u izvor nadahnuća i odvažnosti da gledamo naprijed i nastavimo put prema obećanoj budućnosti, ispunjenoj nadom.
Penjati se na planinu znači hodati prema susretu s Bogom, na mjestima gdje znamo da On prebiva. Međutim, Gospodin Isus nas poziva da ne ostanemo na vrhu planine, već da se spustimo u Jeruzalem, gdje je budućnost neizvjesnija, ali gdje se ispunjava Božji plan.
Prema iskustvu duhovnih vježbi, to bi bio korak između drugog i trećeg tjedna. Osoba koja obavlja duhovne vježbe već je doživjela poziv Vječnog Kralja i razmišljala je o Utjelovljenju i iskusila dvije zastave, i sada treba stići na Posljednju večeru, u Getsemanij i u Muku. Dok je na Taboru bilo potvrde i jasnoće, dolaze vremena kada je “sve Božje sakriveno”. Ovdje je potrebno posegnuti za ignacijevskim alatima: duhovnim vježbama, ispitu savjesti, duhovnoj pratnji, kako bi sakupili snagu u utjesi i kako ne bi napustili Gospodina u suhoći.
Biti na svom putu znači izaći iz sebe. To znači otvoriti se susretima i pomirenju sa samim sobom, sa zajednicom i s Bogom. Biti na svom putu znači odvažiti se učiniti i korak dalje od same obaveze da živimo u stilu Isusa iz Nazareta. Biti na svom putu s Isusom znači biti spreman riskirati prevladavanje raznih prepreka: krizu smisla, strah da koračamo svojim putem bez jamstava, napast da ostanemo u utjesi nakon dobivenih dobrih rezultata. To je apostolski rizik koji se doživljava u stvarnom susretu s Bogom i sa svijetom.
A treći poziv je onaj u Božjem glasu na vrhu planine Tabor: “ovo je Sin moj ljubljeni, slušaj Ga“. Bog nastavlja razgovarati sa svijetom, ponekad šapće, ponekad viče iz boli i nepravde, iz eksploatacije i iz potrebe da “otkupi cijelo čovječanstvo”. Susret s Gospodinom zahtijeva pažljivo i istinsko slušanje. Slušanje koje zahtijeva unutarnju tišinu, ušutkavanje vlastitih zvukova, zvukova moje zajednice, kako bih mogao slušati svijet i Boga u svijetu.
Samo iz naše unutarnje tišine bit će moguće slušanje koje će otvoriti dijalog od srca do srca. Ne iz zadovoljstva što bi izradili tri šatora u trenucima utjehe na Taboru, niti od straha od onoga što će doći u Jeruzalemu. Bog nam i danas govori kroz svoju riječ, u slavlju sakramenata, u zajednici Crkve, a prije svega u svijetu kao mjestu univerzalnog Božjeg naroda kojem je potrebno pomirenje i pravda. Bog nam govori kroz ljude koje susrećemo u životu i kroz našu nutrinu.
U ignacijevskoj molitvi ne možemo prijeći na dijalog, a da Bog prije toga ne dođe do nas. To bi bio naš monolog. Pa, isto kao što slušamo svijet i u svijetu slušamo Boga, nalazimo snage odgovoriti svime što imamo.
Molimo dakle, sve apostole, svetog Petra, svetog Jakova i svetog Ivana, koji su pratili Isusa na Taboru i Gospu, Mariju iz Nazareta, da nas nauče slušati Boga kao što su to oni činili, da nam pomognu otkriti danas ono što i nas potiče da pjevamo pjesmu hvale Veliča, koju možemo zadržati u svojim srcima, molimo za snagu da hodamo s Gospodinom Isusom, a posebno s Marijom, da ona bude ta koja nas štiti i vodi svojem Sinu.
Amen