Logo 18. Svjetske skupštine ZKŽ-a, Amiens, Francuska 2023

XVIII. Svjetska skupština Zajednice kršćanskog života (ZKŽ)

La Providence, Amiens, Francuska – 7. kolovoza 2023

Arturo Sosa general S.J. – crkveni asistent  svjetske ZKŽ

Razlučivanje puteva nade

Velika mi je radost biti s vama na ovoj osamnaestoj Svjetskoj skupštini ZKŽ-a u Amiensu. Na našem prvom zajedničkom susretu u Buenos Airesu govorio sam kao crkveni asistent svjetskog ZKŽ-a o važnosti razlučivanja kao povlaštenog alata za izgradnju Zajednice ignacijevskih laika u svijetu. Danas, pet godina kasnije, mogu reći da smo koristili ovaj alat razlučivanja i da se osjećamo zahvalno i još jednom u Božjim rukama.

Dok promatramo djelovanje svjetske zajednice na različitim područjima njezina apostolata:

Na svim tim područjima vidim da svijet treba muškarce i žene, poput vas, koji znaju ući u isti dijalog koji nam sveti Ignacije predstavlja u kontemplaciji o Utjelovljenju. U razgovoru u kojem on sagledava stanje u svijetu i mi dolazimo do istog izbora: “otkupimo ljudski rod“. Odvažan izbor koji se na prvi pogled čini nemogućim, ali je moguć stavljanjem svake nade u potvrdan odgovor male i divne žene iz Nazareta.

Razlučivanje i nada idu ruku pod ruku u Božjem odnosu sa svijetom.  Baš kao što to može biti na našem putu kao Zajednice kršćanskog života. Odabirom mota ove svjetske skupštine “Razlučivanja putova nade”, željeli ste ujediniti razlučivanje i nadu, što mi danas omogućuje da s vama produbim njihovo značenje u ignacijevskoj duhovnosti.

Nada u Ignacijevu životu

Ako zajedno krenemo na putovanje kroz život svetog Ignacija, vidimo da je nada kompas tijekom njegova hodočašća koja vodi njegove korake. Sjetimo se kako, na svom putu u Jeruzalem^[1], 1523. – prije 500 godina – Ignacije nije želio povesti suputnike da mu pomognu, niti je želio materijalno uzdržavanje …; Želio je samo imati Boga kao utočište i tako rasti u tri teološke kreposti: ljubavi, vjeri i nadi. Ignacije je na svojim putovanjima ponavljao da je “ovo pouzdanje, ovu ljubav i ovu nadu, želio imati samo u Bogu”. Za Ignacija je nada bila način putovanja, hodočašće kako putovima života tako i duhovnog iskustva. Danas stavljamo svoje mobilne telefone u “AIR PLANE MODE” na našim putovanja ili tako da nas nitko ne ometa. Sveti Ignacije se stavio u “HOPE MODE” tj. u „MOD NADE“ kako bi slijedio putove kojima ga je samo Gospodin mogao povesti.

„HOPE MODE (MOD NADE)“, na početku života svetog Ignacija, bila je osobno duhovno učenje između Boga i njega samog. Kasnije je to postalo zajedničko iskustvo, zajednička i institucionalna nada. Kad su se prvi drugovi sreli u Veneciji, godinama kasnije, kako bi zajedno pokušali otići u Jeruzalem i provesti život za spas duša, njihovi ^[2]planovi nisu uspjeli, ali njihova nada u Kristu nije dozvolila da njihovi životi ostanu paralizirani i preselili su se u Rim, kako bi se stavili na raspolaganje Papi.

Budući da su se stavili u „mod nade – HOPE MODE“, nastala je Družba Isusova.

Ta se nada prvih isusovaca iskristalizirala u Konstitucijama kao najbolje sredstvo za jedinstvo i očuvanje Družbe Isusove. Sveti Ignacije ostavio nam je u baštinu nadu u Konstitucijama kao najbolje sredstvu da se utvrdi tijelo Družbe. Dakle, “stavljanje nade samo u Njega”^[3] pokazuje se najboljim načinom očuvanja i unapređivanja onoga što se udostojio započeti.

Kada je Svjetsko vijeće ZKŽ-a, nakon svog razlučivanja, izabralo milost koju je željelo postići u ovoj Svjetskoj skupštini, zatražiti od Gospodina da joj pokaže svoje putove, željelo je potražiti put kreativne nade koji će mu pomoći da krene naprijed u hodočašću koje ZKŽ razvija od posljednjih Svjetskih skupština, posebno ovih posljednjih u Bejrutu i Buenos Airesu. Ta nada u Krista bit će duhovno jamstvo ukoliko bude i kreativna i razlučiva.

Nada u Boga Stvoritelja

U duhovnim vježbama sveti Ignacije predstavlja nadu kao znak utjehe, zajedno s drugim krepostima vjere i ljubavi. Gdje se povećavaju ove tri kreposti, ondje je i Bog. A gdje nema nade, tu je suhoća, nepovjerenje i uznemirenost. Zato u svom Duhovnom dnevniku Ignacije povezuje nadu i pomirenje s Bogom, kao povratak izgubljenom predanju, prevladavanju duhovne mlakosti i novoj otvorenosti za prisnost s Bogom^[4].

Nada je duhovno jamstvo Božje prisutnosti. To je istodobno korijen i plod Božjeg iskustva. Ali sveti Ignacije upozorava da se nada mora više polagati u stvari “gore” nego u stvari “dolje”, više u Stvoritelja nego u stvorene stvari, odnosno ne u njih. I upravo ovdje Ignacije traži od nas da produbimo svoj duhovni život, jer ako je nada jamstvo pouzdanja, vjere u Boga, to je nada koja se ne odnosi samo na duhovno, već i na materijalno.

Riječima pape Franje: “Razlučena nada potiče nas da djelujemo hrabro i odvažno, uzdajući se u vodstvo Duha Svetoga i mudrost koju nam daje, da donosimo odluke u skladu s Božjom voljom”^[5].

Nada u Boga Stvoritelja poziv je na prevladavanje proturječja u našem životu dok živimo pouzdajući se u Boga i koristeći se materijalnim sredstvima. Umjesto toga, to je poziv da  ta dva temeljna stupa žive u kreativnoj apostolskoj napetosti. Ako nismo ukorijenjeni u pravoj nadi, na kraju ćemo sve svoje pouzdanje staviti u stvorene stvari, a ne u njihova Stvoritelja. Sredstva ćemo učiniti ciljem. No, u isto vrijeme, potrebna su nam ljudska, materijalna i institucionalna sredstva za provođenje naših apostolata kao suradnika s Gospodinovim poslanjem. Moguće je živjeti kreativno tu napetost između potpune ovisnosti o Bogu i potrebe za materijalnim sredstvima, prema duhovnosti sv. Ignacija, ako se borimo pod zastavom siromašnog i poniznog Isusa. Siromaštvo kao nenavezana ljubav, kao decentralizacija koja dovodi do davanja vlastitog života, čak i prihvaćanja poniženja, kako bi se postigla poniznost besplatnog služenja, ono je što omogućuje doprinos nošenju Gospodinova križa.

Nada i siromaštvo

Za Ignacija je siromaštvo jedna od onih stvari pred kojima moramo “postati ravnodušni” kako bismo slijedili Gospodina^[6]. Ali ovaj Gospodin kojem služimo, to je Isus Krist, siromašan i ponizan, tako da je u duhovnom životu siromaštvo pokretačka snaga koja nas jača u našoj istinskoj nadi u Boga. Za Ignacija nije dovoljno afektivno siromaštvo, nenavezanost, nego djelotvorno i stvarno siromaštvo, u kojem vjera, nada i ljubav idu ruku pod ruku.

Kada se nada u Boga živi u pravom siromaštvu, nadahnutom evanđeljem, odabranom, a ne nametnutom nepravednim strukturama društva, upotreba sredstava živi se u ovisnosti i sigurnosti: ovisnosti o Bogu i sigurnosti u Njegovu providnost. Evanđeosko siromaštvo čini nas ovisnima o Bogu i daje nam sigurnost u našem poslanju, jer će nam On pomoći pronaći sredstva (materijalna i duhovna) da poslanje ispravno i izvršimo. Evanđeosko siromaštvo čini vjerodostojnom našu nadu da ćemo raditi za pravdu, kao što opća načela ZKŽ-a ističu:

Napose smo svjesni prijeke potrebe da radimo za pravdu zauzimanjem ponajprije za siromahe, i jednostavnim načinom života, koji izražava našu slobodu i solidarnost s njima. (Opća načela ZKŽ-a, br. 4).

Nada je ponovno ujedinila značenje Božje providnosti i neizbježnog razlučivanja u odabiru sredstava koja su nam potrebna za poslanje, za potporu ZKŽ-a i za naš profesionalni i obiteljski život. Nada je krepost koja produbljuje naš odnos s Bogom, naše povjerenje u Njega i Njegovu providnost prema nama. Kao takva, sva materijalna i institucionalna sredstva mogu se koristiti ili ne moraju, u mjeri u kojoj nas približavaju Bogu i približavaju značenju poziva na koji smo pozvani i koji smo odlučili slijediti.

Nakon prepoznavanja izmoljene i praćene duhovne utjehe, nada nam se predstavlja kao nužna pokretačka snaga razlučivanja o sredstvima koja trebamo koristiti u poslanju: na apostolskim područjima, u životu Zajednice i u našem osobnom i obiteljskom zalaganju u svijetu. Ono što kršćanska nada promiče i traži od zajednice je ispravna namjera u korištenju sredstava, s ignacijevskom indiferentnošću, bez pouzdanja samo u stvari, ali i bez zakopavanja primljenih talenata i dobara.

Sidro naše nade

Sveti Ignacije je u svojim pismima volio govoriti o “stavljanju sidra naše nade u Boga”^[7] kao nužnom stavu u teškim trenucima koji zahtijevaju razlučivanje. Baciti sidro, to znači usidriti se u Božju dubinu, to je poziv na radikalnost nade u Kristu, da postignemo milost da budemo ono na što nas je On pozvao. Što će naša nada biti radikalnija, to je više usidrena u Kristu, i to ćemo bolje pronaći putove koji nas vode da živimo bogatstvo našeg poziva. To znači da ako ZKŽ živi milost nade u Kristu, bit će ono što je pozvana biti: zajednica ignacijevskih i apostolskih laika.

• Zajednica. Skupina koja se osjeća ujedinjenom, u zajedništvu s Bogom, to je dar Crkvi, jer slavi život u vjeri i ujedinjena je sve od osnovne lokalne zajednice, čiji se članovi poznaju i međusobno su si bliski, prema svjetskoj zajednici. Zajednica koja razlučuje i šalje, ali i prati i ispituje (procjenjuje) najbolju službu koju svaki njezin član može ispuniti. Zajednica koja zna uspostaviti ljudska i institucionalna sredstva kako bi ostala u zajedništvu u cijelom svijetu, koja prepoznaje svoju nacionalnu, regionalnu i svjetsku strukturu kako bi konkretizirala univerzalnu karizmu kojom je pozvana da bude prisutna na područjima rada (tj. granicama, „frontiers“) u svijetu.
• Laici. Zajednica ljudi poistovjećenih s Božjim narodom, laika, muškaraca i žena, koji pronalaze svoje mjesto u Crkvi i svijetu. Nitko nije definiran onim što on/ona nije, već onim što jest. Laik nije samo neposvećena osoba u crkvi, tj. da nije svećenik ili časna sestra, već je netko tko je predan Crkvi temeljem svojeg krsnog poslanja, koji živi u svojoj profesiji, obitelji i u javnom životu. Laičko obilježje 2. Vatikanskog sabora i sinodalnog procesa koji Crkva trenutno živi, podsjećaju nas da smo Božji narod, u njegovom jedinstvu vjere i apostolskom poslanju, u njegovoj raznolikosti karizmi i daleko od rigorozne jednolikosti i isključivog klerikalizma, koji može utjecati na sve članove Božjeg naroda. Organizirajući se kao laici, pronalazeći materijalna i institucionalna sredstva potrebna da živimo naše poslanje, izgrađujemo i našu Crkvu.
• Ignacijevska. To je zajednica ukorijenjena u iskustvu Boga u duhovnim vježbama. Pripadnost ZKŽ-u je individualni odgovor na pitanje duhovnih vježbi: »Što moram učiniti za Krista?^[8] Zatim on/ona nalazi u Zajednici druge ljude koji imaju u Bogu svoje Načelo i svoj Temelj: zajednicu koja poznaje i želi slaviti, častiti i služiti Bogu, našem Gospodinu. I zbog toga će morati razlučiti osobna i institucionalna sredstva, osobne i zajedničke molitve, u duhovnim vježbama: uživati u Božjoj blizini u trenucima utjehe i ne napustiti njegov poziv u trenucima suhoće.

Sveti Ignacije nas je poučio načinu nasljedovanja Gospodina koji razlikuje stjecanje i gubitak svog života u Isusovu stilu. Zbog toga će zajednica ZKŽ-a biti u stalnoj formaciji, koristeći ignacijevske alate kako bi molitvom, egzamenom i duhovnom pratnjom mogla tražiti i nalaziti Božju volju.

• Podsjećajući na opća načela ZKŽ-a:

” Naš život je bitno apostolski. Područje poslanja Zajednice kršćanskoga života ne poznaje granica: proteže se i na Crkvu i na svijet i svrha mu je donositi evanđelje spasenja svim ljudima i služiti pojedincima i društvu otvaranjem srdaca za obraćenje i borbom za promjenu tlačiteljskih struktura.”. (Opća načela ZKŽ-a, 8)

Ta apostolska bit ZKŽ-a ukorijenjena je u nadi. Živjeti radikalnost našeg predanja u ovom svijetu nije zapovijed, već zahvalan odgovor na tolika dobra primljena od Gospodina. Ne dajemo čašu hladne vode usred vrućine jer nam je obećana nagrada, već ju dajemo najbolje što možemo, puštajući da dio Vode Života, koju smo primili od Isusa, proteče i preko naših ruku. Ta živa Voda, koja je navodnjavala zemlju našeg života, koja nas je preplavila, napojila i ispunila svojim duhovnim iskustvom, ne može ostati u granicama Zajednice, već mora doprijeti do onih koji su najviše žedni Boga i njegove pravde.

Zaključak

 Želim zaključiti podsjećajući na Poslanicu Hebrejima, kada nam govori o nadi kao jamstvu Božjih obećanja, i kaže: “… nemoguće je da bi Bog prevario – da bismo mi pribjeglice imali snažno ohrabrenje da se držimo ponuđene nade. ¹⁹ Ona nam je kao pouzdano i čvrsto sidro duše što ulazi u unutrašnjost iza zavjese, ²⁰ kamo je kao preteča za nas ušao Isus postavši zauvijek Veliki svećenik po redu Melkisedekovu. ^[9].“

Kao takva, nada je stanje bez kojeg ne možemo ući u razlučivanje, kao što se lađa ne može usidriti bez spuštanja sidra. Istodobno, nada čvrsto drži lađu Zajednice i ujedinjuje stvorenja sa svojim Stvoriteljem i Gospodinom.

Bog nam nije obećao lak put, ali nam je obećao da će uvijek biti s nama. Kada nas spopadnu sumnje, kada nam poteškoće zaljuljaju lađu, kada je teže donijeti odluku, tada se trebamo najviše moliti, položiti svu svoju nadu u Boga. Samo tako, slijedeći siromašnog i poniznog Isusa, moći ćete razlučiti nove institucionalne kanale koje zahtijeva međunarodna stvarnost ZKŽ-a i stvoriti potrebna umrežavanja koja zahtijevaju područja apostolata na koje se svjetska zajednica osjeća pozvanom zajedno služiti. Gospodin će nam pomoći razlučiti i pronaći ljudska i institucionalna sredstva kako bismo mogli ponovno baciti mrežu, čak i u vodama u kojima nikada prije nismo lovili.

Živjeti u ignacijevskoj i apostolskoj laičkoj zajednici znači surađivati u “otkupljenju ljudskog roda^[10]”  s istim odgovorom Djevice Marije “Neka mi bude po Tvojoj volji” u meditaciji o utjelovljenju. Prakticiranje razlučivanja nade način je da si osvijestimo kolika dobra smo primili da bi donijeli Evanđelje Isusa Krista svijetu, ponavljanjem u množini sa svetim Ignacijem molitvu zahvale, predanja i radikalnog povjerenja u Boga … “Daj nam samo svoju ljubav i milost, i to nam je dosta….”.

p. Arturo Sossa, DI

[1] Autobiografija 35: I kao takav, početkom 23. godine, otišao je u Barcelonu kako bi se ukrcao. I premda mu je ponuđeno društvo, samo je želio ići sam;  da je cijela njegova svrha bila da ima Boga samo za utočište. I jednog dana, kada su ga neki ljudi nagovarali, jer nije znao ni talijanski ni latinski, da uzme društvo, da im kaže kako će mu pomoći i zahvalivši im puno, rekao je da, čak i da je sin ili brat vojvode od Cardone, neće ići u svoje društvo; jer je želio imati tri vrline: ljubav, vjeru i nadu;i  noseći suputnika, kad je bio gladan, obratio bi se njemu za pomoć; i kad padne, da će mu pomoći da ustane; i tako će također imati povjerenja u njega i naklonost prema tim aspektima; i da je to pouzdanje, ta naklonost i ta nada koju želi imati samo u Bogu.

[2]Već u to  vrijeme svi su odlučili što trebaju učiniti, to znači: otići u Veneciju  i Jeruzalem i provesti svoje živote za dobrobit duša;i  ako nisu mogli dobiti dopuštenje da ostanu u Jeruzalemu, vrate se u Rim i predstave Kristovu vikaru, da se koriste u onome što je procijenio da je od najveće slave Bogu i najveće korisnosti dušama.

[3] Const 812 Dovoljno je u njega staviti nadu da će sačuvati i unaprijediti ono što se udostojio započeti za svoju službu, njegovu slavu i njegovu pomoć dušama …

[4] Duhovni dnevnik 73. … moleći Isusa za oproštenje od Presvetog Trojstva, pobožnost u rastu, sa suzama i jecajima, i nadu da ću postići milost, nalazeći se ponosnim i potvrđenim za budućnost.

[5] Papa Franjo. Govor na Međunarodnoj konferenciji “Teologija nakon Veritatisa Gaudium u stvarnom kontekstu”, 29. lipnja 2019. 

[6] Iz. 23. Princip i temelj.

[7] Ali u ovom dijelu ono što je rečeno je dovoljno, to jest ukratko: koristiti ljudska sredstva u pravo vrijeme, i koristiti ih isključivo na njihovu službu, nije loše, kada u Bogu i u njegovoj milosti imamo čvrsto sidro nade;  ali ne koristiti ih, kada ne očekujemo da nam pomognu u njihovoj većoj službi; po ovom pitanju svi smo se složili … [Epp II,483].

[8]  DV. 53

[9] Heb. 6:18-20.

[10] DV. 101.