DV prije sv. Ignacija
Pojam DV
Što su DV? DV su u prvom redu vježbe po uzoru na tjelesne vježbe i to po nekom redu, propisu, pravilu, dok se ne stigne do instinktivne lakoće gdje više ne treba mučno paziti na svaki pokret.
DV u Bibliji
Abrahama, Mojsija, Iliju Bog zove na osobni susret. Poziv u “pustinju” kao mjesto molitve je prisutan i u NZ kod Ivana Krstitelja.
Isus na početku svog javnog života: “Duh ga je vodio pustinjom, gdje ga je iskušavao davao”. To je bila važna etapa Isusova života. Tom prilikom Isus prima Očev plan o načinu otkupljenja. Na toj liniji, moliti, znači susresti Boga da bi se upoznala i prihvatila odluka-želja za spasenjem kao i sredstva kojim se treba služiti.
DV prije sv. Ignacija
Od prvih stoljeća monasi su se davali na različite “vježbe” molitve i kršćanskog života, bilo odvojeno na samotnim mjestima, bilo u samostanima.
Što se postiže DV?
Ljudi koji ozbiljno obavljaju DV žive osobni susret s Bogom, upoznaju životno utjelovljenu riječ, dopuštaju da ih Duh vodi, traže i otkrivaju vlastiti identitet u Bogu.
DV su iskren pokušaj moje životne “metanoje”. Za vrijeme ovog sabiranja, trebalo bi tako preorati, tako preslojiti “dno” svoje duše, te u vjeri, nadi i ljubavi što cjelovitije iskazati Bogu riječ svog života: “Tvoj/a sam i Tvoj/a hoću biti!” U ovom nastojanju glavnu ulogu ima “praksa”, srcem trebam neopozivo i bez pridržaja uroniti u Boga… Što se tiče teoretskih vidika koje kanim razmatrati i promatrati, njihova je uloga podredena. DV nisu studijski dani, u kojima bih sam/sama ili s drugima pretresao/la teološke probleme i kritizirao/la crkvene strukture. U ovom sabiranju želim prije svega i nadasve samo jedno: tako se suočiti i tako se susresti s Bogom te On doslovce bude “moje Sve”.
Akteri DV
Vježbanik – Što se od njega traži? Slijediti metodu:
1. Slijed ideja: Ne može se prijeći na sljedeću etapu ako se nisu ubrali plodovi prethodne,
2. Adaptacija: DV se trebaju adaptirati dispozicijom osoba koje ih trebaju činiti,
3. Aktivna suradnja: Aktivna suradnja s milošću Božjom
4. Jedinstvo atmosfere: Izdvojiti se od svega (prijatelja, zemaljskih briga).
Voditelj – Što se od njega traži?
Ovo putovanje je predviđeno s voditeljem. Voditelj zna put. Često ga je prešao za sebe. Pozna njegova križanja, zamke, čari i oporosti. Ima kao uputu da poštuje korak putnika, da ispituje njegovu želju da prijede etape, da ga odvraća od prečaca koji produljuju ili od iluzije da vjeruje da je suviše brzo stigao.
Čitavim putem treba pripovijedati Evanđelje, ali šturo, bez briljantnog govora, ne želeći sve reći, jer voditelj ne smije ukrasti putniku radost da sam otkrije zlatnu nit puta Pisama. Ne obraća voditelj putnika…
Pratiti nekoga tko čini “neke DV” ili “DV” znači vršiti neku vrstu posla suca. Sudac ne igra, ne upliće se…., on treba samo bdijeti da se poštuju pravila putovanja. On je i sugovornik neophodan da se pješak ne zatvori u svoje vlastite misli ili iluzije. Tu je kao prisutnost Crkve za razlučivanje, tj. da pomogne vježbaniku izdvojiti u svojim mislima i u svojem vladanju ono što dolazi od Duha Božjeg ili od smrtonosne laži. Da nauči razlikovati između svega onog što ključa u njemu od kontradiktornih želja da bi zadržao samo ono što donosi mir, radost, rast u vjeri, nadi i ljubavi i tjera da se ide naprijed. Kratko, Ignacijevim rječnikom: ono čto mu donosi utjehu (konzolaciju). Onda ce početi otkrivati poseban put kojim Gospodin upravo njega vodi. Ta utjeha, ta mala svjetla točka kojoj vode vježbe bit ce pokus odluke. Svjetla točka ali i tajnovita točka, vrst zaručničkog mjesta koje pratilac treba ozbiljno poštovati. To je tajna susreta, riječ bez riječi, jer je ta riječ u srcu. To je događaj čak i kada je malen i neopipljiv. Ignacije utjehu opisuje kao događaj: “Kada naš Gospodin pokrene i privuče volju tako da vjeran covjek, ne sumnjajući, ni ne mogavši sumnjati slijedi ono što mu je pokazano.
Utjeha nije cilj, ona je Božji dar da bismo radili sa svojim Stvoriteljem na spasenje svijeta. Apostolski je život djelo Duha ili nije apostolski život.
Duh Sveti
Duh Sveti je stvarni voditelj DV. Bog je tu jedini i isključiivi. On u svojem veličanstvu, utjelovljen u Kristu, sasvim blizu, u Crkvi, po Duhu Svetom djeluje.
Postanak i struktura DV Sv. Ignacija
Knjiga DV je napisana više za praksu nego za čitanje; odražava životni put u duhovni rast sv. Ignacija; ono što je doživio želi učiniti korisnim za druge.
Prvotno nadahnuće DV je Sveto pismo. Ono zauzima veći sadržaj knjige, a u vrijeme njezina sastavljanja Ignacije je imao pri ruci Evanđelje, jer ga je citirao upravo prema upotrebi onoga vremena. I knjige koje je Ignacije čitao u vrijeme svojega obraćenja, bile su izravno i neizravno prožete Svetim pismom.”Život Kristov’ Ludolfa Saksonskog je svojevrsni komentar Evanđelja.U uvodu “Života svetaca” Jakoba de Voragine piše se o muci Isusa Krista.”Nasljeduj Krista” se također oslanja na sveto pismo.
Ignacije je doživljavao čudesno Božje djelovanje u vrijeme svoga boravka u Loyoli i osamljenog života u spilji Manrese. To je iskustvo drugotni izvor DV. Ignacije je u svoje bilješke iz čitanja Života Kristova postojano pridodavao bilješke o svom iskustvu. Tako su se postupno oblikovale pojedina razmatranja DV.
Knjiga DV ima svoju povijest nastanka. Ignacije ju nije sastavio odjednom nego u etapama. Pisanje je išlo usporedo s njegovim mističnim doživljajima. Loyola je prva etapa sastavljanja djela gdje su nastali: ispit savjesti, dinamika izbora, glavne tajne iz života Krista, Kristovo kraljevstvo, Dvije zastave.
Manresa je druga etapa, najvažnija u nastanku same knjige. U Manresi se zadržao od ožujka 1522. do veljace 1523. Tu je doživljavao pravu duhovnu preobrazbu preko izvanrednih Božjih zahvata. Tu je uočio važnost drugog načina iznošenja objavljenih istina, tj. osobnim iskustvom koje može služiti drugima. Osim toga u to je vrijeme čitao Isusovu muku. To je postalo vrelo njegove stalne refleksije. Zapravo je njegovo iskustvo diktiralo sastavljanje DV. Tako su u Manresi nastali glavni dijelovi samog djela: Načelo i Temelj, produbljenje kontemplacije o Kristu Kralju i meditacije o dvjema zastavama.
Treća je etapa u postanku DV bila u vrijeme Ignacijeva studija izmedu 1528. i 1534. U to je vrijeme nastalo: osobne bilješke preuređene su u knjigu za upotrebu drugih, napisane su bilješke i upute za one koji daju i obavljaju DV, usavršena su pojedina razmatranja, razradeno je Načelo i Temelj, dodana su razmatranja o tri vrste ljudi, o tri stupnja poniznosti i kontemplacija o ljubavi.
Četvrta je etapa u nastanku DV bila Rim od 1537. do 1548. U tom je razdoblju tekst jezicno usavršen, mnogi su detalji poboljšani, dodana su i neka pravila i tekst je preveden na latinski.
DV Ignacija Loyolskog nose dubok pečat autorov. Ignacije ih piše upravo zato da bi njegova iskustva bila korisna drugima.
Ignacije je DV od 30 dana, u kojima obuhvaća svu povijest spasenja od stvaranja do Uzašašća, podijelio u četiri dijela, koje je nazvao tjednima. Dužinu pojedinog tjedna određuje voditelj DV prilagođujući se prema duhovnom stanju onoga koji ih obavlja. Za prvi tjedan predvida se 4-5 dana, za drugi 12, za treći 7, a za četvrti 4.
Između svakog tjedna postoji dan odmora. Sva četiri dijela povezana su u jednu cjelinu tzv. “ključnim meditacijama” koje su izvan svakog tjedna, a služe bilo kao temelj ili kao sažetak cijelih DV, a to su Načelo i Temelj na početku, kontemplacija o vječnom Kralju kao novi temelj prije drugog tjedna i kontemplacija o ljubavi na kraju DV.
Po svojoj strukturi prvi tjedan odgovara duhovnom putu čišćenja, drugi razmatra Isusov život, treći Isusovu muku, a četvrti njegovo uskrsnuce i uzašašće.